KOMENTAR: I… Što ćemo sad?

Da se odmah razumijemo, poraz od Finske kao takav nije problem. Nije veliki problem niti izgubiti triput u manje od godinu dana od ekipe takvog ranga. Do problema dolazimo kada sagledamo o kakvim se utakmicama radilo. Dva poraza stigla su u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo – prvi nam je umanjio šanse za prolaskom u drugu fazu kvalifikacija, drugi nam ih je potpuno oduzeo – a jedan je “pokucao na vrata” u osmini finala Europskog prvenstva. Koliko god ovaj jučerašnji posrtaj bio bolan, mnogo je teži onaj doživljen u Rijeci prije dva mjeseca. Taj nam je oduzeo iduće Svjetsko prvenstvo, vrlo vjerojatno i sljedeće Olimpijske igre (hoćemo li ponovno tražiti milostinju od FIBA-e da nam svesrdno uruči pozivnicu za kvalifikacijski turnir?), pa ćemo, stoga, naše drage košarkaše koji su nam toliko živaca uzeli posljednjih četvrt stoljeća idući put na velikoj sceni gledati za tri godine na novom EuroBasketu. Nadamo se.

Nitko nas nije ovako ‘razbio’ još od Navarra 2005.

Uistinu me zanima kakav je oblik priprema provodila naša reprezentacija u tri dana između srazova s Ukrajinom i Finskom. Lijepa se prilika nudila za prvi prolazak među osam najboljih u Europi nakon devet godina. No, sjetimo se, podjednako lijepu šansu imali smo i 2017. protiv Rusije, a najljepšu, ma prekrasnu, protiv Češke 2015. godine. Također, prisjetimo se malo, u okršaju s Rusima “uništio” nas je Aleksej Šved s 27 poena i 12 asistencija, dok se dvije godine ranije u “ubojicu” naše reprezentacije prometnuo Jan Vesely učinkom od 20 poena i 13 skokova. Jučer je “masakr” počinio Lauri Markkanen, novo krilo Utah Jazza, s nevjerojatna 43 poena, uz devet skokova. Stoga, zanima me jesu li naši košarkaši toliko defanzivno limitirani da nisu pronašli način zaustaviti ovog Finca koji je do jučerašnje utakmice bio četvrti strijelac turnira? Moramo priznati, odličan je, no ipak ne na razini Antetokounmpa ili Dončića. Sve me je strah zamisliti što bi nam taj dvojac radio u dvoboju nokaut-faze…

Nitko nas nikada nije tako ponizio na jednom Europskom prvenstvu kao Lauri Markkanen. Dosadašnji rekord poena u jednoj utakmici EuroBasketa držao je Juan Carlos Navarro, u onom skandaloznom susretu četvrtfinala iz 2005. protiv Španjolaca kada je gospoda u sastavu Luigi Lamonica – Virginuis Dovidavičius – Vladimir Drabikovsky obavila prljavi posao gurnuvši naše protivnike u borbu za medalje. Navarro je taj susret okončao na 36 poena, ali s jednim dodatnim produžetkom. Jučer je Markkanen zabio 43 u osnovnom dijelu. Da budemo precizni, za 32 minute.

Bez ‘kemije’ nema niti rezultata

Tko god tvrdi da u hrvatskoj selekciji nema kvalitetnih igrača, taj vjerojatno sasvim površno prati hrvatsku košarku. Bojan Bogdanović već devetu godinu pruža vrlo dobre igre u NBA-u, Ivica Zubac napreduje velikim koracima i igra važnu rolu u snažnim Clippersima, Kruno Simon ikona je europske košarke, dok je Dario Šarić dosta nazadovao nakon teške ozljede doživljene prije 15 mjeseci u finalu NBA lige. Šarić je odavno dokazani talent, a tko god se sjeća (ili se želi sjetiti) njegove prve sezone u najjačoj ligi na svijetu, onda će tvrditi isto. Je li vodstvo Saveza pogodilo sa Smithom? Ne znamo. Vrijeme će pokazati. Ovaj Amerikanac pokazao je da može donijeti pozitivnu razliku na terenu, no čini se da nema kontinuitet i da nije za velike utakmice. Vidjelo se to jučer u trenucima kada smo još uvijek držali priključak za Fincima, a Smith baš tada izuzetno loše reagira u obrani, da bi potom u napadu izgubio loptu u pokušaju da ispravi obrambenu pogrešku. Nadam se da u slučaju dovođenja američkog playa nismo išli za onom: “Vidjela žaba da se konj potkiva…”.

Dakle, kvalitetne igrače imamo, pa i na klupi (Matković, Ramljak, Prkačin koji nije dobio priliku). Imali smo i ranije, pa zašto onda nema rezultatskog iskoraka, izuzev onog EuroBasketa 2013. godine? Košarka je izuzetno timski sport, kao rijetko koji drugi. Košarkaškim žargonom, ako nema “kemije”, nema niti rezultata, pa makar imali igračke klase. Za primjer ćemo otići “preko bare”, do NBA lige. Los Angeles Lakersi prošlu su sezonu okočali s čak 49 poraza u 82 utakmice, ostavši bez doigravanja. A u sastavu LeBron James, Russell Westbrook, Carmelo Anthony, Anthony Davis, Dwight Howard. Istina, redom sve veterani, što kod Hrvatske nije slučaj. Ako je netko pomislio da bi takvi Lakersi mogli daleko, grdno se prevario. Pa Brooklyn Nets: Kevin Durant, Ben Simmons, Kyrie Irving, Blake Griffin, Andre Drummond,… U ovoj je ekipi bilo svega, od mnogobrojnih svađa, preko odbijanja igranja, do nemogućnosti igranja zbog odbijanja cijepljenja. Svega je bilo, a najmanje dobrih rezultata. No, za razliku od kolega s druge strane SAD-a, bar su stigli do doigravanja gdje ih je talentirani sastav Boston Celticsa “isprašio” u četiri utakmice.

Time-out za umjetnike ili psihologe?

Damir Mulaomerović pao je na najvećem ispitu svoje trenerske / izborničke karijere. Nije isto voditi Cedevitu Junior gdje je imao mlade, relativno nepoznate igrače s kojima je režirao sjajne rezultate, te reprezentaciju Hrvatske gdje je pritisak puno veći. U Cedeviti su svi gledali u njega kao u Boga zbog velike igračke karijere, dok u našoj reprezentaciji ipak ima većih, ili barem podjednako velikih imena. Prilagodba je umijeće koje ne polazi svakome za rukom. Darwin je tvrdio da ne preživljavaju niti najsnažniji, niti najinteligentniji, nego oni koji imaju sposobnost prilagodbe. “Mula” nije “preživio” ovu evoluciju…

Nikada mi neće biti jasno zašto se mora crtati igračima po tabli na svakom vražjem time-outu, kao da je ‘kakav umjetnik. Je li potrebno baš na svakoj minuti odmora? Koliko smo puta dosad vidjeli kako idući napad nakon time-outa ne završi kvalitetno. Čemu onda pozivanje istog? Ako ga se pozove, ako se iskoristi ta prilika, pa onda cilj mora biti trgnuti dečke iz svojevrsne letargije, moralno ih podići, a to sigurno neće uspjeti beskonačnim crtanjem i brisanjem. Bogdanović i društvo nisu nedavno naučili igrati, dakle, nije stvar igračkog znanja, koliko glave. Treba ih podići motivacijskim monologom, na koji god način. Hoće li to biti smirenim tonom, ili psovanjem sve po spisku (primjer: Obradović), svejedno. To je jedan od rijetkih načina kako preokrenuti rezultat u svoju korist. Bez crtanja po tabli, molim.

Čekamo devetog (ne)sretnika u 12 godina

Mulaomerović još mora učiti, a tko će doći na njegovo mjesto? Nadam se da će to biti netko tko ima sposobnost “ući” momcima u glavu, netko tko će radije biti psiholog, nego im filozofirati i drobiti nešto što oni sami odavno znaju. Odličan primjer jedne vrste “izbornika-psihologa” je Zlatko Dalić. Kada bi nam stručnjak sličnog profila stigao na klupu, rezultati bi nedvojbeno bili bolji.

I za kraj, nemojmo mijenjati izbornike kao na traci. U posljednjih 12 godina kroz hrvatsku reprezentaciju promarširali su redom “Joke” Vranković, Repeša, Perasović, “Aco” Petrović, Skelin, Anzulović, Mršić i Mulaomerović. Puno previše. Sve te trenere za izbornika imao je Bojan Bogdanović, najveći hrvatski košarkaš nakon ere Dražena, Kukoča i Rađe. Šteta što smo mu potratili najbolje godine igračke karijere…