Prošlo je više od 20 sati od završetka utakmice, no težak poraz poput gorke pilule nikako ne možemo progutati. Koliko god da su rezultati naše muške rukometne reprezentacije ispodprosječni posljednje dvije godine, rijetko tko je mogao očekivati da će nas Egipat, koliko god to ružno zvučalo, razbiti s devet pogodaka razlike. Mogli bismo podnijeti minimalan poraz, ipak su se Egipćani prometnuli u moćnu reprezentaciju, no baš da se utakmica okonča na hladnih -9… Moralo se bolje. Puno bolje.
Nije sve tako sivo
Više se puta isticala važnost prve utakmice koja najčešće na velikim natjecanjima ne igra značajnu ulogu. Često su naši rukometaši za prve protivnike dobivali rukometne “liliputance” koje su, prema običaju, lagano zaobilazili. Sada je prvo kolo, ustvari, bilo svojevrsno nadmetanje za četvrtfinale. Od ranije se pretpostavilo da će trokut Hrvatska – Danska – Egipat ponuditi dva prolaznika među osam najboljih na svijetu, no od jučer taj trokut gotovo da se u potpunosti slomio, na našu štetu, a ne egipatsku, kako smo se nadali.
No, nije sve tako sivo. Dok god “Kauboji” imaju šanse proći u toliko željenu nokaut fazu, nadat ćemo se i dalje, iako su šanse svedene skoro na minimum. Ponajprije, moramo se pouzdati da će izbornik Horvat i kapetan Duvnjak uspjeti konsolidirati vlastite redove i ostvariti ono što se nakon jučerašnjeg poraza čini malo mogućim – upisati pet pobjeda do kraja drugoga kruga. Čak i s ponavljanjem igre protiv Egipta, SAD i Maroko ne bi nam smjeli stvarati probleme, za razliku od Tunisa i Bahreina koje su, ipak, ozbiljnije reprezentacije. Uvjerljiva slavlja nad Amerikancima u nedjelju i Marokancima u utorak morala bi dati dašak samopouzdanja demoraliziranoj ekipi Hrvatske.
Značaj utakmice s Danskom i dalje je velik
A onda ključan susret, odmah u prvom kolu drugoga kruga – Danska. Danci su jučer ostali nedorečeni protiv Belgije – iako su zabili čak 43 gola, primili su ih 28, što je mnogo. Teško je suditi tko je više pokazao u prvom kolu, Egipat ili Danska, no dojam je da bi Egipćani mogli jako dobro parirati svjetskim prvacima. U to se možemo uzdati, zato što bi nam strahovito dobro došla pobjeda naših jučerašnjih “krvnika” protiv Danaca. Međutim, ona nam neće ništa značiti ako ne mi ne budemo ti koji će skinuti “skalp” moćnoj Danskoj na početku drugoga kruga.
U slučaju pobjede “Kauboja”, šanse Dancima da se domognu četvrtfinala značajno bi se kompromitirale. Vjerojatno bi se narušio moral u svlačionici Nikolaja Jacobsena te bi takvi stigli na megdan Egiptu koji pršti samopouzdanjem. Dakle, u priželjkivanom scenariju u kojem Hrvatska pobjeđuje Dansku, Egipat bi isto morao ponoviti ako se želimo domoći četvrtfinala. Postoje i druge opcije koje bi nas odvele među osam na svijetu – poput onih da moramo “razbiti” Dansku i(li) da Danska “demolira” Egipat. Niti prvaci “klase optimist” ne vjeruju u takav rasplet…
Neki se žale na nadimak koji se udomaćio u medijima – “Kauboji”. Nismo mi krivi za njega, jednog takvog “krivca” imate u RTL-ovom studiju u emisiji Vrijeme je za rukomet, a drugog na klupi uz teren, onog koji je najveća faca hrvatskog i svjetskog rukometa. Pero, Ivano i ostatak škvadre (Mirza, Kina, Lac, Šola, Šprem,…) stvorili su famu o “Kaubojima”, one zlatne i nezaboravne 2003. godine, usprkos tomu što su ispočetka bili “Indijanci”. Debakl od Egipta ne mora biti krah hrvatskog rukometa, niti neće biti, no vrijeme je da se Duvnjak & Co. pokrenu. Rekli bi na jugu: “Vrime je”. I je. Neka rukometni svijet vidi od čega su satkani – Kauboji.