Toga 20. lipnja 2008. godine očekivala se ogromna navala Turaka u Beč, vjerojatno najveća još od kraja 17. stoljeća i opsade tadašnje prijestolnice Habsburške Monarhije od strane Osmanlija. Međutim, nisu Turci računali koliko hrvatski navijači vole svoje “Vatrene”, kao ni ne preveliku udaljenost od Hrvatske do austrijske prijestolnice. Igralo se četvrtfinale Europskog prvenstva, drugo u povijesti za Hrvatsku, prvo nakon 12 godina. S druge strane terena nisu stajali Nijemci pa je samim time i optimizam bio kudikamo veći nego u Engleskoj ’96. Prater je čekao nogometni spektakl…
Kaos u kojem se nismo snašli
Odnosno, stadion Ernst Happel, ako Vam je tako draže, nazvan po legendarnom Austrijancu, jednom od najvećih nogometnih trenera u povijesti. Preko 50 tisuća ljudi svjedočilo je vjerojatno i najdramatičnijoj utakmici u povijesti europskih prvenstava, od toga 20 tisuća Hrvata. “Vatreni” su bili neusporedivo bolji od svojih protivnika koji su se provukli kroz “iglene uši” u nokaut fazu. Naime, Turska je u posljednjem kolu svoje skupine gubila od Češke 0:2 do 75. minute, da bi u posljednjih 15 minuta postigla tri pogotka, od kojih je za dva zabio Nihat. Ono što je Česima bio Nihat, to je nama – Semih Senturk.
No, koju minutu ranije prije nego što smo upoznali ovu, moramo priznati, ikonu Fenerbahčea (12 godina igrao za Fener), Ivan Klasnić doveo je čitavu “Lijepu našu” u ekstazu u kakvoj nismo bili punih deset godina. Igrala se 119. minuta, protivnički vratar, 35-godišnji Rustu Recber, izletio je sa svoga gola, lopta je došla do Modrića na desnoj strani. Luka je fenomenalno nabacio na glavu Klasnića koji zabija u prvi kut za 1:0 i prolazak u polufinale Europskog prvenstva! Tako se barem činilo…
U apsolutnom kaosu koji je vladao terenom Pratera, gdje se posljednje sekunde i nisu doživljavale suviše ozbiljno (kao da smo postigli “zlatni gol” pa se više i nije trebalo igrati), Terimovi nogometaši iskoristili su manjak koncentracije hrvatske obrane. Dok je Bilić urlao na glavnog suca, Roberta Rosettija, jer mu nije dopustio obavljanje zamjene, Šimunić i Robert Kovač malo su zaspali dopustivši Semihu Senturku da se dočepa lopte i spraši ju pored nemoćnog Pletikose. I prije “ruleta” jedanaesteraca bilo je jasno tko će nastradati.
Večeras je posljednji čin
Deset godina kasnije, mi smo bili ti koji smo preživjeli – i to “ruski rulet”. Vratili su nam nogometni bogovi, vjerojatno uživajući už čips i pivo, sve one prolivene suze s tog Pratera. Na SP-u u Rusiji, Modrić i Rakitić postigli su u dvije utakmice nokaut faze, protiv Danske i Rusije, zajedno četiri pogotka s bijele točke. Upravo su njih dvojica promašili gol s 11 m u raspucavanju s Turskom 2008. – tada mladići, 22-godišnji Luka i 20-godišnji Ivan. U Rusiji prije četiri godine, ali i u onom famoznom doigravanju za EP 2012. u Istanbulu, uspjeli smo gotovo sve naplatiti. Večeras je posljednji čin…
Večerašnja utakmica Hrvatske bit će prvi dvoboj “Vatrenih” na Prateru od tog 20. lipnja 2008. godine. Iz te ekipe u našoj je reprezentaciji jedino kapetan, Luka Modrić. U stručnom stožeru još su Vedran Ćorluka i Ivica Olić iz te generacije. Uz ovo društvo možda uspijemo navečer negdje oko 22:30 sata proslaviti odlazak na završnicu Lige nacija. I to na Prateru, na kojemu nas večeras očekuje još glasnija podrška hrvatskih navijača nego toga kobnoga dana prije 14 godina. Igrat ćemo protiv Austrije, ali s Turskom u glavi. Pa neka Turci zauvijek napuste naša sjećanja…
(Stavovi izneseni u člancima objavljenima pod rubrikom "Komentar" osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije Hrsport.hr portala)
