Nakon 35 dana pauze domaće rukometno prvenstvo može se nastaviti. Tako kaže Hrvatski rukometni savez. Posljednji koji su istrčali na premijerligaški parket bili su rukometaši Umaga i Zameta, odnosno Gorice i Bjelovara 7. travnja. Nakon toga uslijedio je cirkus u režiji vrhuške PPD Zagreba, sve u svrhu odgode prvenstva za neke bolje dane. Naravno, „bolje“ za njih. U tom su trenutku imali mnogo igrača izvan kadra, što zbog korone, što zbog ozljeda. Budući da im je čelni čovjek ujedno i prvo lice hrvatskog rukometa, zašto ne sve odgoditi kada Zagrebu bude odgovaralo…
Nije Ergović mogao protiv „vjetrenjača“
Daleko najglasniji u protestu bio je, logično, Nexe, klub iz Našica koji ove sezone igra najbolji rukomet u Hrvatskoj, mnogo bolji i od mnogostrukog prvaka „Lijepe naše“. Predsjednik „Gromova“, Josip Ergović, nikako nije mogao sam protiv „vjetrenjača“ uvidjevši da mu moguća titula (eventualno i dvije) bježi iz ruke. I ptičice na grani znaju da otkad je Republike Hrvatske i domaćeg rukometnog prvenstva, zagrebaši nisu ispustili naslov. A nije da su uvijek bili najbolji. Kao što je to slučaj ove sezone. Slična situacija odvijala se prije kojih 20-ak godina. Sjećamo li se Metkovića?
Stvaranje jakog Metkovića
Dolaskom poduzetnika Stipe Gabrića Jamba u ljeto 1998. godine, klub iz doline Neretve doživio je potpuni procvat. U ekipu su došli super talentirani, tada mladići, Petar Metličić i Renato Sulić, koji su se pridružili još nekolicini oslonaca hrvatske reprezentacije u narednim godinama te dečkima koji su ponikli u klubu, poput Nikše Kaleba, Slavka Goluže, Davora Dominikovića i Gorana Jerkovića. Pri kraju svoje igračke karijere, još dok je bio aktivan igrač, na klupu je zasjeo Ivica Obrvan, današnji trener „Plinara“. Lov na titule mogao je krenuti. No, ne preko Gopčevog Zagreba…
Flensburg pao, no ne i Gobac
Godine 2000. Metković je postao prvakom EHF Kupa što je do dan-danas jedan od najvećih uspjeha hrvatskog rukometa (godinu kasnije igrano još jedno finale s Magdeburgom). Tada je u finalu pao jaki Flensburg, vodeća momčad Bundeslige. Sve je bilo spremno za napad na zagrebaše koji su lagano, ali sigurno, grcali u dugovima. Uspjeli su im Metkovci uzeti Kup 2001. i 2002. godine, no ne i ono što su najviše željeli – domaće prvenstvo. Dvaput im je, praktički, oduzeto. Prvi skandal dogodio se 2001. godine kada je Obrvan u posljednjoj utakmici finalne serije u pretposljednjoj minuti pri +1 za Zagreb naredio svojim igračima napuštanje terena, naravno, iživciran konstantnim sudačkim pogurancem u smjeru prvaka. Dovoljno je spomenuti da se Gobac u posljednjoj utakmici finala spustio na klupu, iako mu tamo nije mjesto (prethodne četiri utakmice pratio je uredno s tribina).
Oduzimanje titule kolo prije kraja
Iduće sezone Metković je postao još jači za usluge Kljaića, Jelčića te mladih Balića i Lackovića. Upravo se za Blaža veže nevjerojatna priča iz te sezone 2001./02. koja je trebala i morala biti šampionska za Metkovce, a čovjek nije bio ni kriv ni dužan. Prije posljednjega kola Metković je držao vrh ljestvice s 28 pobjeda iz 29 utakmica te je bilo jasno da se prekida Zagrebov niz. No, onda je gospoda iz Saveza predvođena „svemogućim“ Zoranom Gopcem oduzela Metkoviću šest bodova. Razlog? Lacković je u nekoj prijateljskoj utakmici u Sloveniji zaigrao za novi klub iako je, navodno, još bio ugovorom vezan za zagrebaše koji mu, uzgred rečeno, mjesecima nisu isplatili plaću. Svjedoka nije bilo, no kad je Gobac u priči, ne treba ih niti biti. Još je svježa ona rečenica tadašnjeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, Zdravka Hebela:
“Ne čudim se stanju u hrvatskom rukometu jer znam kakvi ga ljudi vode.”
Zašto se natjecati ako je pobjednik već poznat?
Hebelova rečenica i 20 godina kasnije glasno odjekuje. Žalosno je to prognozirati, no Nexe bi mogao postati ono što je Metković bio na samom početku 21. stoljeća – žrtva jednog čovjeka. Istina, Zagreb je hrvatskom rukometu donio dva naslova europskog prvaka, još tri finala Lige prvaka, brojne uspjehe, vrsne reprezentativne igrače, no treba li to značiti da su šanse drugima da im pomrse račune na nuli? Pa koja je svrha natjecateljskog sporta ako se pobjednik već unaprijed zna? A sad se, nažalost, zna, iako je još osam kola ispred nas.
Ne želimo gledati ružne scene
Mislite li, uistinu, da će zagrebaši izgubiti prvenstvo te najesen zaigrati Europsku ligu nakon što su doveli pet vrsnih pojačanja? Čupiću, Musi, Gojunu, Iviću i Obranoviću ne igra se baš drugi rang europskog rukometa. Dakle, mjesto prvaka već je programirano, a samim time i mjesto doprvaka. Ne bismo htjeli na kraju sezone gledati ružne scene kakve smo gledali prije 20-ak godina, no ako Našičani nastave pobjeđivati, odnosno, nastave s podjednako dobrom formom, bit će velika prijetnja aktualnom prvaku. A takve Gobac zna srezati u korijenu…
