„Činjenica je da smo zadnje dvije-tri godine sranje”, riječi su koje će dugo ostati u kolektivnoj nogometnoj svijesti hrvatskih navijača nakon Europskog prvenstva koje smo okončali u osmini finala, što uopće nije loš rezultat. Riječi su to Ante Rebića, slobodno možemo kazati, najslabijeg hrvatskog reprezentativca na ovoj europskoj smotri. I ne samo na ovom turniru koji je još uvijek u tijeku, nego već godinama među „Vatrenima”, iako to nije bilo popularno tvrditi jer se njegova (ne)kvaliteta gledala kroz prizmu fenomenalnog pogotka protiv Argentine u Rusiji prije tri godine. Rekli bi u narodu: „I ćorava koka ponekad ubode…”.
Najbolji treneri su koji ispunjavaju ciljeve
Usprkos očitom disbalansu u hrvatskoj reprezentaciji unazad nekoliko godina kojem je uvelike doprinio Zlatko Dalić razno-raznim kombiniranjima te nedostatkom taktičke konstantnosti koju velike momčadi moraju imati, hrvatska reprezentacija ostvarila je svoj cilj, prošla je u drugi krug gdje je ispala od favorizirane Španjolske. I tu svaka priča prestaje. Moramo se složiti s njegovim riječima kada kaže da je svaki cilj na klupi „Vatrenih” do sada postigao: 1. digao je reprezentaciju iz „mrtvih” plasiravši se u doigravanje za SP, a naposljetku i na Mundijal u trenutku kada gotovo nitko ne bi preuzeo momčad, 2. u Rusiji je ostvario grandiozan uspjeh, dakle, ne samo da je ostvario cilj, nego je i otišao daleko iznad njega, 3. kvalificirao se na Europsko prvenstvo, 4. prošao skupinu Eura. Cilj #5 je jasan: izboriti plasman na naše šesto svjetsko prvenstvo. Zato, malo toga mu se treba prigovoriti unatoč nekim nelogičnim trenerskim postavkama te riskantnim potezima. Najbolji treneri su uvijek oni koji ispunjavaju svoje ciljeve.
Klub da, repka ne
Oduvijek postoje nogometaši koji vole igrati u klubovima, dapače, briljiraju ondje, no u svojoj reprezentaciji nikako da dostignu te razine. Primjerice, Robbie Fowler, ikona Liverpoola koja se nazabijala golova i golova na Anfieldu nikako nije mogla naći svoj pravi status u engleskoj reprezentaciji. Ondje je zabio tek sedam pogodaka, i to svih sedam u prijateljskim ogledima. Njegov kolega iz „Tri lava”, Paul Scholes, tek je sedam godina bio dio „Gordi Albiona”, da bi s 30 godina rekao: „Dosta mi je igre na krilu!”. Pored Lamparda, Gerrarda i Beckhama teško se bilo izboriti za bolji status. Još ću dati primjer Francka Riberyja koji je često bio osporavan u francuskoj reprezentaciji unatoč tomu što je odlaskom Zinedinea Zidanea proglašen njegovim nasljednikom. Nakon ispadanja u četvrtfinalu SP-a 2014. godine otišao je iz „Tricolora” nakon još jedne paljbe na njega i njegovih loših nastupa. Tek je bio napunio 31 godinu.
Bez napretka u „Vatrenima”
U tu kategoriju mogli bismo svrstati i Antu Rebića, iako je igrački daleko od navedenih nogometaša. U Eintrachtu iz Frankfurta zasigurno će ga zapamtiti kao vrlo dobrog napadača koji je nekim pogocima donosio važne pobjede. U 100 nastupa za „Orlove” zabio je 25 golova. U dresu Milana već je na 23 gola u 63 utakmice, a izostankom Zlatana Ibrahimovića prošle je sezone dobio svojih pet minuta zabijajući, praktički, u nizu. Međutim, u „Vatrenima” niti jednom nije proživljavao igračku katarzu, jedno razdoblje u kojem bi nas sve bacio u euforiju.
Prvo treba brojke pogledati
U 42 nastupa za Hrvatsku postigao je tri pogotka. Tri pogotka?! Recimo, Darijo Srna je u 134 utakmice postigao 22 gola, i to kao desni bočni! Ne bismo riječ rekli da Ante redovito asistira, da njegov presing urodi plodom kad-tad, da na bilo koji drugi način pridonese pozitivnom rezultatu „Vatrenih”. Na ovom Euru postotak točnih dodavanja bio mu je na manje od 50 posto. Brojke govore sve. Trebao bi Rebić prvo pogledati informacije iz egzaktne znanosti prije negoli krene komentirati nešto što nije u njegovoj kognitivnoj domeni…
Kad te takve ikone kritiziraju, pogni glavu
Da je netko od udarnih igli dao komentar u tom prostačkom, bezobraznom stilu, jer svetu hrvatsku reprezentaciju nazivati sranjem je za osudu, ne bismo smjeli puno prigovoriti, no takav jedan igrač kao Rebić, koji je nogometnim znanjem možda i najslabiji od sva 23 igrača koje je Dalić vodio na Euro, da si to da za pravo… I još su njegove riječi upućene izborniku koji ga je stavljao u prvi sastav kad bi ga rijetko koji trener stavio: u tri od četiri utakmice na turniru (Engleska, Češka, Španjolska). Tko tebe kruhom, ti njega kamenom… I još baci „otrovnu strelicu” u smjeru ikona hrvatskog nogometa: Prosinečkog i Vlaovića kojima se nikad neće približiti ni na svjetlosnu godinu, te Samovojske koji je najkompetentniji nogometni novinar u Hrvata. Ako te takve veličine kritiziraju, onda pogni glavu i primi kritike junački.
Ako se Kramarić i Oršić mogu suzdržati takvih bezobraznih komentara,…
Da je bar tu objavu na Instagramu ostavio, no dovoljno hrabrosti nije imao. Pripisat ćemo to kojem pivu više… Krenuo se opravdavati tom situacijom kod gola Španjolaca za 1:1 da je išao mijenjati kopačke u trenutku kada je hrvatska obrana imala loptu. Jasno, tu ne možemo mnogo prigovoriti jer u teren se može vratiti tek nakon dopusta četvrtog suca, no u ovom tekstu uopće mi nije svrha spominjati njegovu promjenu kopački, nego njegove igre u reprezentaciji posljednjih osam godina, od debija protiv Lihtenštajna. Od Štimca, preko Kovača i Čačića do Dalića, jedini mu njegov imenjak Čačić nije pružio šansu u „Vatrenima”. Nije čovjek lud… Hajde da se Kramarić odvažio pa takvim riječima napao Dalića, ne bismo mu imali gotovo ništa za zamjeriti, jer ako netko ima pravo kritizirati, onda je to „Krama”. I Oršić, koji igra nogomet života, na lijep je način rekao da nije bio zadovoljan svojim boravkom na klupi tijekom grupne faze. Ako se takvi igrači mogu suzdržati, onda ti Rebiću imaš najmanje prava na ikakav komentar… Ako misliš da je reprezentacija sranje, onda u njoj nemaš što raditi. Nadam se da je to i Dalićevo razmišljanje.
