FARE, odnosno Football Against Racism in Europe (Nogomet protiv rasizma u Europi), pokrenuta je 1999. godine u Beču. Ova organizacija osnovana je s moralnim i idealističkim ciljevima – iskorijenjavanju, ili barem smanjivanju, diskriminacije u europskom nogometu. No, sve što je osmišljeno u dobroj nakani, uz uvijek dobrodošlu moć, lako se počne zloupotrebljavati. Pa tako i FARE.
Ova organizacija još davnih dana dobila je punu podršku UEFA-e i FIFA-e, krovnih nogometnih kuća koje joj drže leđa. Dakle, kada se negdje u Europi dogodi kojekakvi rasistički ispad, tu nastupa FARE koji brzim postupkom javlja UEFA-i ili FIFA-i, ovisi o natjecanju, tko je kriv i odgovoran za incident. Tako im se više puta u posljednjih desetak godina na tapeti našla hrvatska nogometna reprezentacija. Ali i Dinamo i Hajduk…
Šira hrvatska sportska javnost za FARE je čula u lipnju 2012., nakon susreta Hrvatska – Italija na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Tadašnji predsjednik ove udruge, koji je još uvijek na istoj dužnosti (već punih 13 godina), Piara Powar, počeo je stvarati medijsku hajku pozivajući UEFA-u da “mora napraviti primjer od Hrvatske i drastično ju kazniti za rasizam njezinih navijača tijekom utakmice s Italijom.” Dakle, tada je postajalo jasno da moramo biti “primjer”, žrtveno janje koje će biti izloženo sveopćem nogometnom puku u Europi, da ga se vidi kako gori.
Možda se netko iz FARE-a sutra nađe pored Vas…
Mjesec dana ranije, u prostorijama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u Zagrebu, održan je sastanak tadašnjeg ministra, Željka Jovanovića, i poprilično nepoznatog predstavnika FARE-a, Zorana Stevanovića. Ovaj dvojac potpisao je povelju za borbu protiv rasizma i diskriminacije, time stvarajući “koaliciju” i plodno tlo za puštanje pipaka, čije će se posljedice osjetiti u godinama koje su dolazile, tijekom vladavine SDP-a.
Jovanović i Stevanović, dvojica Riječana, kasnije će više puta biti u fokusu hrvatske sportske javnosti – prvi zbog famozne sintagme (“isušivanje močvare”) koja je postala hostija na jezicima brojnih antagonista, a drugi, onda kada je dobio veću moć, zbog učestalog cinkanja hrvatskih navijača na utakmicama hrvatske reprezentacije i hrvatskih klubova. Iako je u više navrata naglasio da “on nije taj” (prvi put nakon susreta Hrvatska – Norveška 2015.). Ako ćemo ljudsku interakciju poimati doslovno, onako kako petogodišnjak vidi svijet, gospodin Stevanović je možda u pravu. Možda nije on, ali zato FARE i hrvatski ogranak FARE-a imaju široku mrežu suradnika koji obitavaju po hrvatskim stadionima. Tko zna, možda se jedan takav sutra nađe pored Vas – na Maksimiru, Poljudu, Opusu, Rujevici, ili bilo gdje drugdje.
Stevanović u više navrata nije uspio napakostiti hrvatskim momčadima. Primjerice, 2017. godine, Hajduk je dobio kaznu nakon utakmice protiv Levskog iz Sofije u Dugopolju, zbog rasističkog skandiranja domaćih navijača. Kazna se trebala odraditi u susretu s Brondbyjem na Poljudu, no UEFA je uoči tog meča uvažila žalbu splitskom klubu i time zadala udarac FARE-u. Pred 30.000 gledatelja na poljudskom zdanju, “Bijeli” su svladali Dance s 2:0 i izborili dvomeč s Evertonom u play-offu za Europa ligu. Ne znamo bi li bio takav pozitivan scenarij da je UEFA tada stala na stranu FARE-a i Zorana Stevanovića.
Ili, recimo, tri godine ranije. Igrala se utakmica trećega kola Svjetskog prvenstva u Brazilu. Na utakmici Hrvatske i Meksika uočena je ustaška zastava, slična onoj s Rujevice. FARE je, jasno, kao prava moralna vertikala, prijavio incident FIFA-i, na što je svjetska krovna organizacija odmahnula rukom. Nije bilo posljedica.
‘Jasno nam je da Vaša organizacija živi od prijavljivanja hrvatskih navijača’
Međutim, 2015. bila je kao stvorena za FARE. Uz mnoštvo neprijatelja u svojim redovima, hrvatska reprezentacija teško se borila sa zlim duhovima. U studenom 2014., trebao se odigrati derbi Dinama i Hajduka na Maksimiru. No, zbog “crnih lista”, splitski je klub stao na stranu svojih pristaša i susret se nikada nije odigrao (pobjeda Dinama za zelenim stolom). Nekoliko dana kasnije, eto “karnevala” u Milanu – huligani u nekoliko navrata prekidaju meč Italije i Hrvatske i dovode utakmicu na rub prijevremenog završetka.
Dakle, 2015. na scenu stupa FARE, prvi put “učinkovito” nakon Šimunićevog “Za dom spremni”, kojeg su također prijavili (kao što su maknuli transparent “Zapamtite Vukovar”). Jer eto, netko mora… U izrazito mirnoj atmosferi, “Vatreni” u ožujku igraju fenomenalno i pobjeđuju Norvešku s 5:1 pred gotovo 25.000 ljudi u Zagrebu. No, Stevanović i gospoda osluškuju rasističko povikivanje s tribina, nakon čega UEFA “reže” HNS-a za 50.000 € i kažnjava našu reprezentaciju s igranjem pred praznim tribinama protiv Talijana na Poljudu. Domino efektom, u potpunom rasulu, dogodila se svastika, čiji krivci nikada neće biti pronađeni. U uvjetima koji su kriminalno izrežirani, za svaku osudu. No, one pravne osude nikada neće biti…
Još nakon ogleda s Norvežanima u ožujku 2015., Hrvatski nogometni savez ušao je u borbu sa Stevanovićem, javno ga prozivajući otvorenim pismom:
Jasno nam je da Vaša organizacija živi od prijavljivanja hrvatskih navijača UEFA-i. Jasno nam je da u toj borbi nećete prezati ni pred čim i da ćete pod krinkom borbe protiv rasizma bez ikakve grižnje savjesti raditi na tomu da hrvatska reprezentacija svoje domaće utakmice igra bez navijača.
I osam godina kasnije, zvuči tako relevantno i svježe.
Pokušaj zabrane Thompsona. Ali Thompson se i dalje pjeva…
U dva navrata, HNS se morao boriti da mu UEFA odobri pjevanje domoljubne pjesme “Lijepa li si”, Marka Perkovića “Thompsona”, na Europskim prvenstvima 2012. i 2016. godine. Za prvu “borbu” odgovoran je bio FARE, no želja za gušenjem “Lijepe li si” nije naišla na plodno tlo (još jedan poraz!). Četiri godine kasnije, FARE-ovi istomišljenici (Apel Inicijative mladih za ljudska prava, SOS Racism i Europski antirasistički pokret) protivili su se želji hrvatskog puka koji je u HNS-ovoj anketi glasao (80 posto glasača!) da se “Lijepa li si” pušta prije i nakon svake utakmice “Vatrenih” na EP-u u Francuskoj. Thompsonovi stihovi pjevali su se – i u Parizu, i u Saint-Etienneu, i u Bordeauxu, i u Lensu.
U razdoblju nakon svjetskog srebra u Rusiji, bilježimo FARE-ovu prijavu Dinama nakon utakmice s Benficom 2019. godine. Tada im je na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona za oko zapeo keltski križ – dio BBB transparenta “Blue Lions”. Usprkos tomu što je ovaj simbol odavno ukorijenjen u navijačku supkulturu, pogotovo među irskim poklonicima nogometa, i unatoč tomu što ga je UEFA prodavala u svojoj online trgovini, na maskama za mobitele. Dinamo je kažnjen s dvije utakmice zabrane igranja pred svojim navijačima i sa 67.000 €.
Ono što najviše fascinira su pokušaji Stevanovića da sakrije sve svoje i FARE-ove prijave na štetu “Vatrenih” i hrvatskih klubova. Nigdje nećete pronaći da dotični priznaje kako ima upetljane prste. Zašto je to tako, tko će ga znati? Možda je u pitanju manjak hrabrosti. Pa, Bože moj, čak i terorističke skupine javno priznaju napade i ubojstva, a prvi čovjek FARE-a u Hrvatskoj ne želi stati iza svojih djela, koja su potpuno legitimna, da se razumijemo. No, koji razlozi stoje iza njih, to je drugi par rukava.
Zoran Stevanović se baš ovih burnih dana odlučio zaletjeti do Španjolske na kasnoljetni odmor. A Riječaninu je more ispred nosa. Prekrasno Jadransko more…
(Stavovi izneseni u člancima objavljenima pod rubrikom "Komentar" osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije Hrsport.hr portala)
