Hrvatska vaterpolska reprezentacija svoj nastup na Olimpijskim igrama završila je na petome mjestu. Nije loše kada pogledamo da je to samo dvije pozicije slabije od medalje, ili, ako želimo i dalje „šareno” gledati svijet, da je sedam reprezentacija okončalo vaterpolski turnir iza nas. Jasno, „Barakude” se ne zadovoljavaju tom petom pozicijom jer to nije nešto čime bi se hrvatska vaterpolska reprezentacija, inače najtrofejnija hrvatska „repka”, trebala zadovoljavati i ponositi. Pogotovo ne nakon tri olimpijske medalje (jednog zlata), sedam svjetskih (dva zlata), četiri europske (jednog zlata) i mnoštva odličja s drugih natjecanja (Mediteranske igre, Svjetska liga, Svjetski kup,…).
Prije devet godina gledali smo četiri ekipe
Nakon zlata i srebra s posljednja dva olimpijska turnira, naravno da ćemo turnir u Tokiju označiti neuspjehom. No, tko je kriv za taj „neuspjeh”? Još uoči OI u Tokiju glasno se kritizirao hrvatski ekipni sport koji je u „Zemlju izlazećeg sunca” poslao samo mušku vaterpolsku reprezentaciju. To nam se nije dogodilo još od Barcelone 1992. godine kada su nas predstavljali jedino košarkaši. Istina je to da nam se dogodio blagi „krah” ekipnih sportova. Ne tako davno, u Londonu prije devet godina, imali smo čak četiri ekipe: košarkaše, rukometašice, rukometaše i vaterpoliste.
Praćenje pogrešnih principa
No, tko je kriv za slabije rezultate „Barakuda” na posljednja dva velika natjecanja? Ponajviše – praćenje pogrešnih principa. Ono čega se mnoge reprezentacije drže, ne samo u vaterpolu i ne samo kod nas, nego i u svijetu, je zadržavanje istoga ili sličnoga kadra tijekom čitavog olimpijskog ciklusa. Iako ti igrači bili stari te lagano spremni za reprezentativnu mirovinu. Upravo se to dogodilo „Barakudama”. Mnoge činjenice idu tomu u korist…
1-3-3-4-5
Ako pogledamo rezultate naše vaterpolske reprezentacije nakon Igara u Riju 2016. godine, vidjet ćemo jasan postepeni pad. Nakon fantastičnog svjetskog zlata u Budimpešti 2017. godine, uslijedile su bronce na EP-u 2018. i SP-u 2019. godine. Prošle godine ostali smo bez medalje na EP-u (četvrto mjesto), kao i nedavno u Tokiju na OI (peto mjesto). Dakle, shema je: 1-3-3-4-5. Ono što je najgore je da se taj pad mogao i trebao zaustaviti.
Prosječna dob u Tokiju: 30.8
Nakon olimpijskog srebra u Riju, momčad su napustili Josip Pavić i Damir Burić, dugogodišnji „senatori” Barakuda. Ujedno su bili i najstariji vaterpolisti u reprezentaciji. Na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti godinu kasnije prosjek godina među „Barakudama” pao je s 28.6 (Rio 2016.) na idealnih 27.4. Jasno, nakon toga počeo se dizati, sve do „tokijskih” 30.8! Na netom završenim Igrama izbornik Tucak imao je šest veterana, odnosno, šestoricu vaterpolista starijih od 33 godine: Luku Lončara, Maru Jokovića, Andru Bušlju, Josipa Vrlića, Paula Obradovića i Xavija Garciju.
Nekim veteranima Tucak se morao zahvaliti
Ne želim postići poantu da je stara momčad nužno i loša, jer, primjerice, Srbima je prosječna dob ekipe u Tokiju bila 31.4 (sedmorica preko 32 godine). I eto dokle su dogurali – do drugog olimpijskog zlata. Međutim, među „Barakudama” se još ranije vidjelo kako se nekim od veteranima Tucak morao zahvaliti. Pogotovo nakon EP-a prošle godine na kojem je osvojeno četvrto mjesto. I to na koji način. Porazom od Crnogoraca koje smo vodili +5 početkom treće četvrtine. Nije to bilo slučajno. Kao niti sraz iz skupine kada su isti protivnici umalo nadoknadili identičan zaostatak. Kroz brojke, koje su oduvijek bile egzaktne, još ću bolje objasniti problematiku…
Samo jedna zamjena u odnosu na EP
Hrvatska vaterpolska reprezentacija na Europskom prvenstvu prošle godine odigrala je šest utakmica. Gledajući samo prve četvrtine odigrane u tim utakmicama, a, dakle, bilo ih je šest, njih čak pet „Barakude” su odnijele na svoju stranu (zabile su više pogodaka, nego što su primile). Međutim, što se tiče posljednjih četvrtina, stvari su poprilično drugačije. Od šest posljednjih četvrtina, naši su vaterpolisti bili bolji u samo jednoj, u jednoj su remizirali, a četiri su otišle na protivničku stranu (Crna Gora 1:5, Grčka 1:2, Španjolska 2:3 i opet Crna Gora 1:3). Dakako, nije to slučajnost. Stvar je godina. Takvoj ekipi teško da bi pomoglo i pet Pere Kuterovca. Da stvar bude tužnija, u odnosu na taj Euro, u Tokio je išla gotovo identična postava. Jedino je Benića zamijenio Obradović.
Bijeg od principa
Slično je bilo i na turniru u Tokiju. Od osam odigranih susreta, odnosno, isto toliko odigranih posljednjih četvrtina, „Barakude” su više pogodaka postigle od svojih protivnika u samo dvije od tih osam, Kazahstanu (5:2) i Crnoj Gori (2:0). U razgovoru s nekim svojim starijim novinarskim kolegama shvatio sam kako se mijenjanje kadra, odnosno, pomlađivanje te poboljšavanje tijekom olimpijskog ciklusa, jednostavno – „ne radi”. A što ako se u pola tog olimpijskog ciklusa vidi da stvari ne idu željenim tijekom? Treba li riskirati još dva, tri velika natjecanja, među kojima i ono najvažnije, Olimpijske igre, ili treba hitro krenuti u rekonstrukciju sastava? Trebamo pobjeći od kojekakvih principa…
Srbi riskirali dva velika natjecanja za viši cilj
Ivica Tucak, naravno, kao izbornik našao se na meti kritika. Jasno, ovo gore navedeno njegova je krivica. Zajedno s čelnim ljudima Saveza mora priznati kako se ovo nije smjelo dogoditi. Vjerovao je iskusnim dečkima, no ipak treba s 35 godina na leđima boriti se i hrvati u bazenu 32 minute. Jedni su Srbi koji su još jednom pokazali kako su neprikosnoveni u svijetu vaterpola. Posljednja dva velika natjecanja uoči Igara u Tokiju žrtvovali su slažući ekipu kao „puzzle”, osvojivši dva peta mjesta na EP-u i SP-u, no sve je bilo podređeno Tokiju. I nisu razočarali.
Jedna medalja više, no dva zlata manje
Izbornik Tucak mora ostati na toj poziciji jer boljeg i kompetentnijeg vaterpolskog stručnjaka teško da možemo naći u granicama „Lijepe naše”. Prije devet godina dobio je strahovito težak posao naslijediti ikonu svjetskog vaterpola, Ratka Rudića, koji je s Hrvatskom osvojio olimpijsko zlato, svjetsko zlato, europsko zlato i još dvije svjetske bronce. Dakle, pet medalja s tri najveća natjecanja. U istom razdoblju Tucak nam je donio jedno odličje više. No, među njima se krije „tek” jedno zlato. Dobro znamo stihove Colonije: „Svijet voli pobjednike”.
