Kramarićev bivši klub bio je favorit za ispadanje. A onda je osvojio englesku ligu

Kada je počela sezona 2015./2016., nitko nije vjerovao u Leicester. Bookmakeri su im davali koeficijent 5000:1 na osvajanje titule — isti onakav kakav biste dobili da se, primjerice, prognozira da će Božić pasti u srpnju. Klub s ograničenim budžetom, bez zvučnih imena, s momčadi sastavljenom od odbačenih i nedokazanih igrača, trebao je samo preživjeti još jednu sezonu. Nitko nije mislio da će ju završiti kao prvak Engleske.

Ali nogomet ne poznaje matematiku, poznaje samo vjeru, rad i trenutak u kojem se sve poklopi. Leicester je imao sve to — i više od toga.

Kada je Claudio Ranieri sjeo na klupu Leicester Cityja u ljeto 2015., dočekan je s podsmijehom. Tada 63-godišnji Talijan bio je bez velikih uspjeha u Premier ligi, a mnogi su ga smatrali zastarjelim trenerom koji više nema što ponuditi modernom nogometu. Engleski mediji ismijavali su odluku kluba, a čak su i neki navijači izražavali sumnju — “Zašto baš on?”

Odgovor je stigao kroz devet mjeseci nogometne bajke. Ranieri je uspio stvoriti atmosferu kakva se rijetko viđa u današnjem profesionalnom nogometu — skromnu, radnu, ali i neobično čvrstu. Njegov Leicester nije igrao “lijepo”, ali je igrao učinkovito. Igrao je nogomet s identitetom.

Središnja figura te priče bio je Jamie Vardy, napadač koji je još nekoliko godina ranije igrao u niželigaškim klubovima i radio kao tehničar u tvornici. Njegov uspon bio je gotovo filmski — od anonimca do napadača koji će postati simbol upornosti.

Vardy je te sezone zabio 24 gola, a ušao je u povijest kada je postao prvi igrač Premier lige koji je postigao pogodak u 11 uzastopnih utakmica. Njegova brzina, instinkt i neumorna borbenost činili su ga noćnom morom za svaku obranu. I svaki njegov gol bio je podsjetnik da talent nije ništa bez rada i vjere.

Leicester nije imao superzvijezde, ali je imao Riyada Mahreza i N’Goloa Kantéa. Mahrez, alžirski virtuoz s nevjerojatnim driblingom, bio je srce kreativnosti u momčadi. Kanté, s druge strane, bio je motor — neumorni veznjak koji je trčao, presjecao, spašavao i gradio.

Mahrez je osvojio nagradu za Igrača godine u Premier ligi, a Kanté je postao simbol modernog veznog igrača, onog koji nikada ne staje. Njih dvojica, uz Vardyja, činili su trokut koji je tjerao cijeli Leicester naprijed.

Leicesterov nogomet bio je jednostavan, ali genijalan. Ranieri je postavio sustav 4-4-2, s fokusom na obranu, brze tranzicije i smrtonosne kontre. Dok su bogatiji klubovi ulagali milijune u posjed i taktiku, Leicester je pobjeđivao “staromodnim” načinom: kompaktnost, borbenost i preciznost.

Ono što je fasciniralo analitičare bio je način na koji su “Lisice” koristile svaku šansu. Nisu imali puno udaraca po utakmici, ali su imali jedan od najboljih postotaka realizacije u Europi. I dok su Arsenal, City i Chelsea pokušavali “stvarati igru”, Leicester je jednostavno — pobjeđivao.

Andrej Kramarić bio je dio Leicesterove priče, iako je njegova uloga bila kratkotrajna. Stigao je u klub u siječnju 2015. iz Rijeke, kao tada najveći transfer u povijesti hrvatskog nogometa (oko 10 milijuna eura). Iako je u prvoj polusezoni pokazao talent i zabijao važne golove, dolaskom Ranierija pao je u drugi plan.

Konkurencija Vardyja i Okazakija ograničila mu je minutažu pa je Kramarić početkom 2016. otišao na posudbu u Hoffenheim, gdje će kasnije postati legenda. No Kramarićev boravak u Leicesteru ostaje simbol veze hrvatskog nogometa s engleskim čudom. On je bio dio početka priče — dio temelja koji su drugi kasnije dovršili.

Sezona 2015./16. bila je poput sna. Leicester je iz kola u kolo prkosio logici. Pobjede protiv Manchester Cityja, Liverpoola, Chelseaja i Tottenhama pretvorile su ih iz čuda u ozbiljnog kandidata. Ali čak i tada, nitko nije vjerovao da mogu do kraja.

Ipak, kada je 2. svibnja 2016. Tottenham odigrao 2:2 protiv Chelseaja, Leicester je službeno postao prvak Engleske. Grad koji je živio u sjeni velikih klubova postao je središte nogometnog svijeta. Navijači su slavili po ulicama, a svijet je gledao u nevjerici.

Zanimljivo, Leicesterov proračun te sezone bio je manji od mnogih klubova Championshipa. Njihov cijeli tim vrijedio je oko 70 milijuna funti, što je deset puta manje od Manchester Cityja ili Chelsea.

U vremenu kada se nogomet pretvarao u industriju milijardi, Leicester je dokazao da duh, zajedništvo i organizacija mogu nadmašiti novac. Bio je to udarac egou velikih klubova, ali i podsjetnik što nogomet u svojoj srži jest — igra, ne biznis.

Nakon osvajanja naslova, uslijedila je realnost. Ranieri je već sljedeće sezone otpušten, a Leicester je pao u sredinu tablice. Mahrez je otišao u Manchester City, Kanté u Chelsea, a Vardy ostao kao simbol epohe. Ipak, taj naslov ostao je neizbrisiv.

Bio je to trenutak koji se ne može ponoviti, trenutak kada je nogomet pokazao svoje najljepše lice — nepredvidljivo, romantično i ljudsko.

Danas, nekoliko godina kasnije, Leicester je i dalje simbol inspiracije. Osvojili su i FA Cup 2021. godine, dokazavši da nisu bili samo “jednosezonsko čudo”. Klub je ostao stabilan, moderan i respektabilan.

Kada se priča o Leicesteru, ne govori se samo o rezultatu — govori se o nadi. O ideji da nogomet još uvijek može iznenaditi, da veliki nisu nepobjedivi i da strast, zajedništvo i vjera mogu nadmašiti milijune.

Sezona 2015./16. Leicester Cityja ostat će zauvijek u nogometnim knjigama. Bila je to sezona u kojoj su obični ljudi postali heroji, a klub koji je trebao ispasti postao prvak najjače lige na svijetu.

Za nas, ona nosi i hrvatski trag — jer jedan od igrača koji su nosili taj dres bio je Andrej Kramarić, danas jedan od najboljih hrvatskih napadača. Možda nije bio na terenu kad su slavili naslov, ali bio je dio priče koja je pokazala da nogomet, ponekad, zna biti bajka.

I kad se danas kaže “Leicester 2016.”, to više nije ime kluba ni godina. To je simbol. Simbol vjere da u sportu još uvijek postoji mjesto za nemoguće.