Livaković i Petković nisu trebali otići iz Dinama
Nogometni putevi često izgledaju kao logičan slijed ambicija, rasta i napretka. Igrači odlaze u jače lige, bolje klubove i veće projekte, a navijači to doživljavaju kao prirodan razvoj karijere. No postoje priče koje pokazuju kako „bolje“ nije uvijek doista bolje, i kako nogomet, kao i život, ponekad brutalno podsjeti da stabilnost, uloga i okruženje vrijede više nego glamur i ime lige. Priče Dominika Livakovića i Brune Petkovića u 2025. godini najbolji su dokaz toga.
Dvojac, koji je godinama bio simbol moći Dinama, odlaskom iz Maksimira napravio je poteze koji na papiru djeluju ambiciozno, ali u praksi – sve više izgledaju kao pogreške. Dok Livaković u španjolskoj Gironi sjedi na klupi i gubi kontinuitet koji ga je učinio jednim od najboljih europskih vratara, Petković u turskom Kocaelisporu proživljava neugodnu realnost – kasne mu plaće, igra u nestabilnom okruženju, daleko od svjetla reflektora i bez sigurnosti koju je imao u Dinamu.
U Maksimiru su obojica bili heroji grada, lideri momčadi i stubovi reprezentacije. Danas, njihov se utjecaj na teren i status u nacionalnoj selekciji sve više topi.
Tablica sadržaja
Livaković: od svjetskog razine do klupe u Gironi
Dominik Livaković nije otišao iz Dinama iz hira, nego iz sportskog motiva. Nakon godina sjajnih obrana u Europi i reprezentaciji, činilo se logičnim da prijeđe u veću sredinu. Prvo je otišao u Fenerbahče, no s vremenom je igrao sve manje. Odlučio se potom za Španjolsku – Girona je izgledala kao projekt u uzletu: stabilan klub, rastuće ambicije, La Liga kao veliki izazov.
No stvarnost se pokazala sasvim drukčijom. Girona ga nije vidjela kao nepokolebljivog prvog vratara. Pored Paola Gazzanige, Livaković je pao u drugi plan.
On, koji je bio čovjek odluke na Svjetskom prvenstvu 2022. i možda najvažniji hrvatski reprezentativac tog razdoblja, postao je – rezerva. A rezerva u klubu nerijetko znači i rezerva u reprezentaciji, pogotovo kada konkurencija među hrvatskim vratarima raste.
U Dinamu je imao:
- sigurnu minutažu
- ulogu lidera
- status ikone kluba
- izgradnju forme iz utakmice u utakmicu
- platformu za reprezentaciju
U Gironi ima samo – ime na popisu igrača.
Vratarska pozicija je specifična: bez kontinuiteta, forma nestaje brže nego na bilo kojoj drugoj poziciji. Livaković je to naučio na najteži mogući način.
Petković: od maksimirske zvijezde do turske realnosti
Ako je Livakovićev odlazak bio racionalan, Petkovićev je bio riskantan, gotovo kockarski. Radi se o igraču koji se nije morao dokazivati – u Dinamu je bio najbolji napadač HNL-a, ključni kreator igre i apsolutni miljenik tribina. Njegova uloga bila je neprocjenjiva: Dinamo je igrao prema njemu, s njim, oko njega.
Njegov prelazak u Tursku nije donio ono što je očekivao:
- nema financijske stabilnosti – kasne plaće
- igra u neorganiziranom klubu bez jasne sportske vizije
- nije u fokusu medija, izbornika niti nogometne javnosti
Najgore od svega – njegov nogometni talent tamo ne dolazi do potpunog izražaja. Petković je napadač koji živi od kombinatorike i igračke inteligencije, od okruženja koje ga razumije i zna iskoristiti.
U Dinamu je bio vođa. U Turskoj je stranac koji mora sam rješavati utakmice.
U reprezentaciji se njegova uloga logično smanjila. Ne zbog talenta, nego zbog konteksta u kojem igra.
Dinamo im je davao ono što drugi klubovi nisu mogli
Postoji razlog zašto neki igrači grade najveće karijere upravo u sredinama gdje su najvažniji. Livaković i Petković nisu bili tek dobri igrači u Dinamu – oni su bili ključ Dinamove modernosti, igrači oko kojih su se gradile sezone, europski uspjesi, pa i reprezentativne priče.
Dinamo im je davao:
- stabilnost i kontinuitet
- ogromnu minutažu
- povjerenje trenera
- jasan sustav igre
- status klupskih legendi
- sigurnu platformu za Hrvatsku
U novim klubovima nemaju ništa od toga.
Danas se vidi da „bolje tržište“ nije zamjena za „bolje okruženje“.
Što znači otići u pravo vrijeme – i zašto oni nisu
Nogometaši često odlaze iz svojih klubova u potrazi za većim ugovorima, jačim ligama, drugačijim izazovima. To je potpuno razumljivo. Ali postoje trenuci kada je odlazak prerani, a promjena okoline – pogrešna.
Livaković je možda mogao pričekati ponudu nekog drugog kluba, kluba u kojem bi sigurno bio prvi vratar, iako nije mogao znati da će se situacija ovako rasplitati.
Petković je možda mogao izabrati stabilniju sredinu, ligu gdje se njegovi talenti cijene i razumiju.
Umjesto toga, obojica su otišli u sredine koje:
- ne garantiraju stabilnost
- ne garantiraju ulogu
- ne garantiraju napredak
- ne garantiraju sigurnost
Njihov odlazak iz Dinama pokazao je jednu važnu nogometnu lekciju: bolja liga ne znači bolji život.
5. Zaključak: ponekad je ostanak najveća pobjeda
Povijest nogometa puna je primjera igrača koji su otišli, tražili nešto veće, i na kraju – izgubili sebe. Isto tako, puna je primjera igrača koji su ostali i postali legende.
Livaković i Petković nisu otišli zbog pogrešnih ambicija, nego zbog pogrešnih okolnosti. Ali ta činjenica ne mijenja posljedicu: obojica bi danas bili u boljem položaju da su ostali u Dinamu.
- igrali bi svaku utakmicu
- bili bi idoli navijača
- imali bi stabilne ugovore
- i dalje bi bili ključni reprezentativci
Dinamo je za njih bio više od kluba – bio je platforma gdje su bili najbolji, najkompletniji i najvažniji.
A u nogometu, kao i u životu, ponekad je najveća snaga znati ostati ondje gdje si već – na vrhu.
