Iako rođen u malom švicarskom gradu imena Rheinfelden, pitomom mjestašcu kojih desetak minuta vožnje automobilom od Basela, od prvih godina života srce mu je kucalo za Hrvatsku. Roditelji, majka Kata i otac Luka, u godinama prije Domovinskog rata otišli su iz svoje domovine „trbuhom za kruhom“, no srce je uvijek ostalo u Lijepoj našoj, očevo u njegovim Sikirevcima gdje je i igrao amaterski nogomet. Ta ljubav prema najpopularnijem sportu na svijetu prenesena je i na malog Ivana, koji je već s četiri godine prvi put obukao kopačke te se pojavio na treningu obližnjeg Mohlin-Riburga. Već je tada bilo jasno o kakvom se talentu radi.
Kakva li se samo generacija stvarala u to vrijeme…
Taj talent dodatno se pokazivao u narednim godinama, pa je otac Luka sedmogodišnjeg Ivana doveo na trening Basela, najboljeg kluba u široj okolici te jednog od najboljih u čitavoj državi.
„Imam talenta kakvog kod tebe nema“,
rekao je Rakitić starijem treneru Baselovih limača. Bilo je to pri kraju rata koji je bjesnio Lijepom našom, u trenucima kada je prva generacija hrvatske nogometne reprezentacije upoznavala svijet s malom Hrvatskom, koja će samo godinu dana kasnije osvojiti peto mjesto u Europi, a tri godine poslije i treće mjesto na svijetu. Međutim, nitko nije bio svjestan kakva li se samo generacija stvarala u to vrijeme, bilo od djece čiji su roditelji bili prognani iz domovine, ili od djece koja su ostala unutar granica ratom napačene Hrvatske.
Na očevim ramenima
Krajem rujna 1997. godine, otac i sin Rakitić uputili su se u Zurich na uzvratni susret prvoga kola Kupa UEFA između Grasshoppera i zagrebačkog Dinama, odnosno, tadašnje Croatije. Nakon golijade u Maksimiru (4:4), hrvatski je klub razbio Švicarce s 5:0 na njihovom terenu, pred njihovih 15 tisuća navijača (i dobrim dijelom dinamovaca), te malim Ivanom. Dobio je tada veliku priliku gledati i uživati u predstavama Igora Cvitanovića (hat-trick), Roberta Prosinečkog (dva gola), Dražena Ladića i ostalih „Modrih“ koji su toga ljeta „zapalili“ Hrvatsku nezaboravnom „demolacijom“ Partizana te nesretnim ispadanjem od Newcastlea u posljednjem pretkolu Lige prvaka. Na očevim ramenima mali je Ivan upijao svaki potez svojih idola…
Kufer pun novaca i zrakoplovne karte
Na početku puberteta, u „najzeznutijim“ danima svakog odgoja djece, na vrata su pokucali ljudi iz slavnog Manchester Uniteda, tada mnogo jačeg nego danas. Ispred Luke i Kate stavili su kufer pun novaca te zrakoplovne karte u smjeru Manchestera. Za oca koji radi na baušteli te majku koja je nezaposlena, ukazala se savršena prilika da se „ubace“ u prosperitetni svijet, daleko od siromaštva te sklapanja kraja s krajem. Otac Luka bio je odlučan:
„Ne, gospodo, ne treba mi vaš novac!“.
Pogreška? Nipošto.
Izravna cesta često vodi u propast
Posljednjih smo godina svjedoci takvih scenarija, no drugačijeg obrata. Roditelji često „utope“ svoju djecu-velike talente trčeći za brzom i masnom zaradom. Rakitići su odlučili krenuti drugim putem. U ranu jesen 2005. godine, 17-godišnji Ivan debitirao je za prvu momčad Basela, u susretu posljednjeg pretkola Kupa UEFA u gostima kod Širokog Brijega, dobivši zadnjih 15 minuta utakmice (inače, jedini pogodak zabio je Mladen Petrić). Sa zaostatkom od dobrih pet godina počeo se naplaćivati, u pravom smislu te riječi, trud obitelji Rakitić da svoga sina usmjere na pravu stazu, onu kojom se ide zaobilaznim putem. No, ta „zaobilaznica“ često je bolja od one izravne ceste, ceste u propast.
Zamijenio Kranjčara u debiju
Nepune dvije godine nakon tog debija, nakon dogovora s tadašnjim izbornikom Slavenom Bilićem te predsjednikom Saveza, Vlatkom Markovićem, Ivan Rakitić prvi je put obukao „kockasti“ dres, dres zemlje koja mu je u srcu od malih nogu, zemlje roditelja. Osmi dan mjeseca rujna 2007. godine pamtit će dok je živ. Pred 20 tisuća gledatelja na Maksimiru protiv Estonije u kvalifikacijskom dvoboju za odlazak na Europsko prvenstvo, ušao je u igru pola sata prije kraja umjesto Nike Kranjčara, zasluživši, naposljetku, velike pohvale navijača, ali i medija. Mnogi su naslućivali da se radi o momku koji će kasnije napraviti velike stvari, pa tako i glavni sudac tog susreta, Švicarac, Jerome Laperriere, koji je po završetku dvoboja zamolio Ivana za dres.
Drugi Hrvat s pogotkom u finalu LP
Sve što je uslijedilo kasnije, ne moramo prepričavati te obavljati onaj detaljizirani dio „reminiscencije“. Ubrzo je uslijedio onaj famozni Euro i nesretni Prater, pa prelazak iz Schalkea u Sevillu u kojoj je postao apsolutna ikona kluba osvojivši Europsku ligu kao kapetan (najbolji igrač finala protiv Benfice!), još jedno nesretno EP i nepravedan poraz od Španjolaca u Gdanjsku. U Barceloni je zaigrao s najboljima na svijetu, bivajući ogromna pomoć Leu Messiju te podigavši trofej Lige prvaka 2015. godine (drugi Hrvat koji je zabio u finalu LP!). U sjeni, na prvu, zvučnijih zvijezda katalonskog kluba, čekao je svojih pet minuta, ustvari – pet minuta čitave hrvatske reprezentacije.
Dalić u misiji spašavanja
„Prvo je potrebno biti mučenik, da bi se postao svetac“, riječi su poznate izreke koja je dobro poznata svim „Vatrenima“, pogotovo nakon mučnih i stresnih kvalifikacija za ruski Mundijal. Svaka čast Anti Čačiću na postignućima tijekom izborničkog mandata, poput odlične igre na Euru 2016., no ekipu je budućem izborniku ostavio u izuzetno lošem stanju. Nikad težu izborničku palicu preuzeo je Zlatko Dalić, imavši jedan veliki problem – pozicioniranje moralno posrnulog Ivana Rakitića. Nema gdje ga nije Čačić koristio tijekom svoje vladavine, strahovito ga mnogo trošeći te mu je tako srozavao moral, kao i njegovih mu suigrača.
„Osjetio sam pesimizam“
U jednom razgovoru uoči SP 2018., izbornik Dalić naveo je razgovor s Rakitićem uoči bitne kvalifikacijske utakmice protiv Ukrajine u Kijevu, susreta koji se morao pobijediti:
„Pitao sam ga kako je, a on je bio prilično negativan. Rekao mi je kako ne može igrati, kako nema pregled igre te kako se gubi u pojedinostima. Osjetio sam pesimizam i u glavi sam počeo smišljati drugo rješenje. Ponovno smo razgovarali te sam ga uvjeravao kako nam je potreban. Usto, rekao sam mu kako ćemo mu promijeniti poziciju jer ne igra poziciju na koju je naviknuo. Odmah je pozitivno reagirao i već sutradan prije jutarnjeg sastanka priopćio mi je kako je spreman za utakmicu.“
Ukratko, Ivan je protiv Ševčenkove ekipe odigrao maestralno. Sjetite se samo asistencije Kramariću za drugi pogodak…
Izgubljeni „Tricolori“
U Rusiji se sve poklopilo. Vratio se i „turski“ Prater, i „španjolski“ Gdanjsk, i onaj „Brazil“ 2014. kojeg je pokrenuo nama mrski Nishimura, pa i nesreća protiv kasnijih pobjednika Portugalaca u osmini finala EP-a 2016. (eh, da je onaj „Perkeov“ šut glavom u 119. ušao u gol, umjesto što je odsjeo na vratnici…). Nigerija je bila zagrijavanje za Argentinu, protiv koje je „Raketa“ odigrao, vrlo vjerojatno, utakmicu karijere za „Vatrene“. Pa onda Danska, posljednji 11-erac – GOL! Potom i Rusija, posljednji 11-erac – GOL! Isti scenarij i još veće kidanje živaca u polufinalu spriječio je Mandžukić epskim golom u 109. minuti ljevicom pored bijesnog Pickforda. A tek Francuska? Krajnji rezultat nikako nije bio pokazatelj pravog omjera snaga. Kako li su samo Rakitić i Modrić držali konce igre… Fascinantno. „Tricolori“ su se osjećali tako izgubljeno čitavo prvo poluvrijeme, kao da je nasuprot njih momčad „svemiraca“, a ne mala Hrvatska. Da, bila je to ona generacija koja je rasla tijekom 1990-ih, u godinama „prvih Vatrenih“, „brončanih Vatrenih“. Kako su ih strani mediji nazivali: „djecom rata“.
Probrano društvo
Za vrijeme Mundijala 1998. imao je tek deset godina, spremajući se za peti razred osnovne škole. Danas „Raketa“ puni 33. Još smo ga jučer doživljavali kao klinca, mladića pred kojim je velika karijera, koja se, naposljetku, obistinila, i to stostruko. Jer, biti drugi na svijetu s malom zemljom poput Hrvatske, osvojiti Europsku ligu kao kapetan i kao „MVP“ finala, podići „uhati trofej“ LP u ekipi s najboljim svih vremena, slaviti četiri naslova Primere, biti peti stranac po broju nastupa u velikoj Barceloni (iza Messija, Alvesa, Cocua i Mascherana) – može samo rijetko tko. Probrano društvo u koje ulazi i naš Ivan Rakitić.
Uspjesi u igračkoj karijeri Ivana Rakitića
Basel
- Švicarski kup (2007.)
Sevilla
- Europska liga (2014.)
Barcelona
- 4 prvenstva Španjolske (2015., 2016., 2018., 2019.)
- 4 Španjolska kupa (2015., 2016., 2017., 2018.)
- 2 Španjolska superkupa (2016., 2018.)
- Liga prvaka (2015.)
- Europski superkup (2015.)
- Svjetsko klupsko prvenstvo (2015.)
Hrvatska
- srebro na SP-u (2018.)
Individualna priznanja
- najbolji mladi igrač švicarskog prvenstva (2007.)
- najljepši gol sezone u švicarskom prvenstvu (2007.)
- Fair Play nagrada španjolskog prvenstva (2014.)
- najbolji igrač španjolskog prvenstva (siječanj 2014.)
- najbolji igrač finala Europske lige (2014.)
- 2x u najboljoj momčadi španjolskog prvenstva (2014., 2015.)
- u najboljoj momčadi španjolskog prvenstva; izbor UEFA-e (2019.)
- u najboljoj momčadi Europske lige (2014.)
- u najboljoj momčadi Lige prvaka (2015.)
- najbolji nogometaš Hrvatske (2015.)
- najbolji sportaš Hrvatske (2015.)
- u 3. momčadi svijeta; FIFA FIFPro (2018.)
- u 4. momčadi svijeta; FIFA FIFPro (2016.)
- u 5. momčadi svijeta; FIFA FIFPro (2015.)
- nominiran za momčad svijeta; FIFA FIFPro (2019.)
- Red kneza Branimira s ogrlicom (2018.)
| RAZDOBLJE | KLUB | NASTUPI / GOLOVI |
|---|---|---|
| 2005. – 2007. | Basel (Švi) | 50/11 |
| 2007. – 2011. | Schalke (Nje) | 135/16 |
| 2011. – 2014. | Sevilla (Špa) | 149/34 |
| 2014. – 2020. | Barcelona (Špa) | 310/36 |
| 2020. – ? | Sevilla (Špa) | 37/5 |
| RAZDOBLJE | REPREZENTACIJA | NASTUPI / GOLOVI |
|---|---|---|
| 2003. – 2004. | Švicarska U-16 | 10/6 |
| 2004. – 2005. | Švicarska U-17 | 12/7 |
| 2005. – 2006. | Švicarska U-19 | 16/6 |
| 2006. – 2007. | Švicarska U-21 | 4/1 |
| 2009. – 2010. | Hrvatska U-21 | 4/2 |
| 2007. – 2019. | Hrvatska | 106/15 |
