Na kraju se o rukometu najmanje pričalo

Bronca hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu trebala je biti još jedan u nizu trenutaka nacionalnog zajedništva, kratki bijeg iz svakodnevice u kojem sport ponovno okuplja ljude oko istog osjećaja ponosa. Ipak, umjesto da u središtu javnog prostora budu igrači, njihova borba, emocije i sportski uspjeh, fokus se vrlo brzo pomaknuo – i to daleko od parketa. Prepucavanja na relaciji Grad Zagreb – Vlada Republike Hrvatske, personificirana kroz sukob političkih stavova gradonačelnika Tomislava Tomaševića i premijera Andreja Plenkovića, učinila su da se o rukometu, paradoksalno, govori najmanje.

Sve je započelo onog trenutka kada je postalo jasno da oko organizacije dočeka nema suglasja. Ono što je godinama bilo gotovo automatsko – doček reprezentacije na Trgu bana Jelačića – ovaj put pretvorilo se u političko pitanje. Umjesto da se razgovara o sjajnoj utakmici za broncu, o herojima poput Lučina, Martinovića ili Jelinića, javni prostor ispunili su naslovi o tome tko je nadležan, tko financira, tko dopušta nastupe i tko zapravo “drži ključeve” glavnog zagrebačkog trga.

Grad Zagreb u početku nije želio preuzeti organizaciju dočeka, uz jasno protivljenje nastupu Marka Perkovića Thompsona, izvođača kojeg su sami igrači željeli. Vlada je, s druge strane, ušla u priču upravo kako bi se ispunila želja reprezentacije i omogućio doček, preuzevši organizaciju na sebe. Umjesto sportskog slavlja, dobili smo još jednu epizodu političkog nadmudrivanja, u kojoj su se stavovi, ideologije i osobni animoziteti sudarili preko leđa sportaša.

U takvoj atmosferi rukometaši su postali gotovo sporedni likovi vlastitog uspjeha. Njihove izjave, emocije i sportski put do medalje izgubili su se u buci političkih poruka, priopćenja i medijskih interpretacija. Umjesto pitanja o taktici, zajedništvu u svlačionici ili značaju ove bronce u kontinuitetu hrvatskog rukometa, dominirala su pitanja tko je “pobijedio” u političkom smislu i tko je kome popustio.

Posebno je problematično to što se cijela priča svela na simboliku – tko smije pjevati, gdje se smije slaviti i pod čijim pokroviteljstvom. Rukomet, sport koji je Hrvatskoj donio toliko medalja i trenutaka ponosa, još je jednom poslužio kao pozornica za političko dokazivanje. Time je poslana poruka da ni najveći sportski uspjesi nisu imuni na podjele koje već godinama obilježavaju hrvatsko društvo.

Ironično, sami igrači u cijeloj su priči djelovali najzrelije. Njihova želja bila je jednostavna – dočekati navijače, podijeliti medalju s ljudima i proslaviti uspjeh onako kako osjećaju da zaslužuju. Nisu tražili političke poruke, nisu se svrstavali, nisu ulazili u ideološke rasprave. Upravo zato je frustrirajuće što se njihov glas najmanje čuo, dok su se politički akteri međusobno nadglasavali.

Na kraju, doček je održan, glazba je svirala, trg se ispunio ljudima. No gorak okus ostao je prisutan. Umjesto da se pamti isključivo po emociji, zajedništvu i rukometnoj bronci, cijeli događaj ostat će zapamćen i po raspravama koje su mu prethodile. Po osjećaju da je sport još jednom poslužio kao alat, a ne kao svrha.

Ova situacija otvara i šire pitanje: znamo li uopće u Hrvatskoj odvojiti sport od politike? Ili smo došli do točke u kojoj nijedan javni događaj, pa ni onaj koji bi trebao biti čista emocija i slavlje, ne može proći bez političkog pečata? Rukometaši su svoj posao odradili besprijekorno – na terenu. Ono što je zakazalo dogodilo se izvan njega.

Zato naslov „Na kraju se o rukometu najmanje pričalo“ nije samo konstatacija, već i upozorenje. Upozorenje da se, ako nismo oprezni, uspjesi sportaša mogu izgubiti u političkoj magli, a ono što bi nas trebalo spajati – pretvoriti u još jedan povod za podjele. A rukomet, medalja i ljudi koji su je osvojili, zaslužili su puno više od toga.