Ništa od dočeka? Igrači žele Thompsona, a Tomašević…

Brončana medalja hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu trebala je biti još jedan veliki trenutak zajedništva, ponosa i nacionalne euforije. Nakon srebra na Svjetskom prvenstvu i kontinuiteta vrhunskih rezultata, ovaj uspjeh potvrda je da hrvatski rukomet i dalje pripada europskom vrhu. Ipak, umjesto da se danima unaprijed raspravlja o mjestu, vremenu i atmosferi dočeka, fokus javnosti skrenuo je u posve drugom smjeru – hoće li dočeka u Zagrebu uopće biti i, ako bude, tko će na njemu nastupati.

Prema informacijama iz reprezentativnih krugova, sami igrači izrazili su želju da na mogućem dočeku nastupi Marko Perković Thompson. Njegove pjesme godinama su neizostavan dio sportskih slavlja, bilo da se radi o nogometu, rukometu ili drugim reprezentativnim uspjesima. U svlačionicama, autobusima i privatnim proslavama, Thompsonova glazba za mnoge sportaše predstavlja emociju, motivaciju i povezanost s navijačima. Za reprezentativce, ta želja nije politička poruka, već nastavak tradicije i osobni izbor u trenutku kada slave ono što su krvavo zaradili na terenu.

No upravo tu nastaje problem. Grad Zagreb kao organizator dočeka, predvođen gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, prema svemu sudeći nije spreman stati iza događaja na kojem bi Thompson bio dio službenog programa. Tomaševićev stav prema Thompsonu poznat je već godinama i u skladu je s politikom njegove gradske vlasti, koja takve nastupe ne želi povezivati s javnim manifestacijama u organizaciji Grada. Rezultat toga je svojevrsni zastoj – umjesto jasne odluke, dobili smo neizvjesnost i šutnju.

Tako se ponovno otvara staro, ali uvijek bolno pitanje: trebaju li sportski uspjesi biti talac političkih i ideoloških podjela? Igrači su na ovom prvenstvu prolazili kroz iznimno teške uvjete – igrali su utakmice u kasnim terminima, putovali satima autobusom, spavali u neadekvatnim uvjetima i žalili se na lošu organizaciju. Unatoč svemu, skupili su snagu, pokazali karakter i osvojili medalju. Zar je previše tražiti da im se barem omogući doček kakav žele?

S druge strane, jasno je da Grad odlučuje o sadržaju događaja koji financira i organizira. No problem nastaje onog trenutka kada se zbog neslaganja oko jednog izvođača dovede u pitanje cijela proslava. U tom slučaju poruka nije usmjerena protiv glazbenika, nego protiv sportaša i navijača. Doček nije politički skup, nego emotivni trenutak zahvale onima koji su nas predstavljali pred cijelom Europom.

Sve više se stječe dojam da se traži rješenje koje nikoga neće u potpunosti zadovoljiti, ali bi moglo zadovoljiti razum. Kompromis postoji – od izmještanja organizacije, preko drukčijeg koncepta dočeka, pa sve do toga da se sportašima prepusti da sami, bez službenog gradskog pečata, organiziraju slavlje s navijačima. No pitanje je postoji li volja da se takvo rješenje pronađe.

Ako se dogodi da dočeka uopće ne bude, to će biti poraz svih uključenih. Ne zato što netko nije dobio što je htio, već zato što još jednom nismo uspjeli staviti sport iznad podjela. Bronca s Europskog prvenstva zaslužuje pljesak, trg i pjesmu – kakvu god. Jer medalje se ne osvajaju svaki dan, a ovakva generacija rukometaša zaslužuje da ih se dočeka kao pobjednike.