Prve drevne Olimpijske igre svoje korijene vuku od 776. godine prije Krista (prije skoro tri tisućljeća!) i slavile su se do 393. godine poslije Krista. Igre su trajale 12 stoljeća i bile su posvećene olimpijskim bogovima. Olimpija je postala mjesto ovih povijesnih drevnih Igara koje su „posijale sjeme” za najpopularniji sportski događaj modernog doba, a riječ je, jasno, o modernim olimpijskim igrama. Mjesto antičkih olimpijskih igara nalazi se u zapadnom dijelu Peloponeza. Prema grčkoj mitologiji, Peloponez je otok Pelopsa, kralja Pise i utemeljitelja Olimpijskih igara.
Međunarodni karakter drevnih Igara
Olimpija je u Grčkoj svetište starogrčkih bogova. Središnjim dijelom Olimpije dominirao je veličanstven Zeusov hram. Drevne Igre uživale su sekularnu tradiciju i imale su za cilj osigurati dobre odnose između grčkih gradova i pokazati fizičke kvalitete i evoluciju izvedbi koje je izvodila omladina. Olimpijske igre održavale su se u intervalima od četiri godine na drevnom stadionu u Olimpiji koji je mogao primiti više od 40.000 gledatelja. Okolina oko drevnog olimpijskog stadiona neprestano se razvijala do četvrtog stoljeća poslije Krista i koristila se kao vježbalište za sportaše ili kao dom olimpijskim sucima.
Antičke olimpijske igre dopuštale su sudjelovanje na Igrama samo slobodnim ljudima koji su govorili grčki. Drevne Igre imale su blagi međunarodni duh jer su uključivale sudionike iz drugih dijelova Grčke. Grci koji su došli u Zeusovo svetište u Olimpiji dijelili su ista vjerska uvjerenja i govorili istim jezikom. Sportaši su svi bili muški građani gradova-država iz svih krajeva grčkog svijeta. Dolazili su čak iz Iberije (Španjolska) na zapadu i Crnog mora (Turska) na istoku.
Na drevnim olimpijskim igrama udane žene nisu smjele ni na koji način sudjelovati. Neudane su žene, pak, mogle samo gledati. Drevne olimpijske igre ipak nisu dopuštale ženske sudionike. Iznimka je napravljena na Herinim igrama koje su se održavale svake četiri godine u čast Here, Zeusove žene, dopuštajući sportašicama da sudjeluju u Igrama. Kiniska, kći spartanskoga kralja Arhidama II., bila je prva žena koja je navedena kao olimpijska pobjednica u Antici. Događaje je ocjenjivao takozvani „Herald”, Helanodik (grčki sudac). Olimpijski pobjednici u davna vremena dobivali su svoje nagrade odmah nakon natjecanja. Glasnik je, nakon što je objavio ime pobjednika, stavio pobjedniku u ruke grančicu palme. Na glavi i rukama bile su mu vezane crvene vrpce koje su simbolizirale njegovu pobjedu. Službena dodjela nagrada koja se održavala posljednjeg dana Igara bila je, jasno, ponosan dan za pobjednika. S povišenog predvorja Zeusova hrama, Herald je objavio ime pobjednika, ime njegovog oca i ime njegove domovine. Herald bi potom pobjedniku položio vijenac svete masline ili „kotinos”.
Prve Olimpijske igre datiraju iz 12. stoljeća prije Krista?
Olimpijske igre, izvorno stvorene u čast Zeusa, bile su najvažniji državni festival starih Grka i žarište političkog rivalstva između nacionalnih država. Međutim, sva natjecanja uključivala su pojedinačne natjecatelje, a ne timove. Pobjeda na olimpijskom natjecanju smatrala se više od pobjede u bitci i bila je dokaz osobne izvrsnosti pojedinog sportaša. Dobitnicima su uručeni vijenci od maslina te su ih, tako, promatrali kao nacionalne heroje.
Iako zapisi o olimpijskim igrama datiraju iz 776. godine prije Krista kada su olimpijske igre reorganizirane i kad su održane službene prve OI, Homerova Ilijada sugerira da su postojale već u 12. stoljeću prije Krista. Rimski car Teodozije I. prekinuo ih je u četvrtom stoljeću poslije Krista, a one se nisu ponovile sve dok nisu vraćene u Ateni 1896. godine. U početku su olimpijske igre bile ograničene na trčanje, a do 15. Olimpijskih igara dodani su dodatni sportovi, poput petoboja koji se sastojao od pet različitih događaja poput boksa, hrvanja, utrka kočija, kao i raznih trkačkih utrka različitih duljina, uključujući utrke na duge staze od približno četiri kilometra. Sportaši su se obično natjecali bez odjeće te su tako ponosno pokazivali svoja savršena tijela. Ženama, strancima, robovima i obeščašćenim osobama bilo je zabranjeno natjecanje. Žene, nakon što su se udale, nisu smjele gledati nikakve olimpijske događaje, osim utrka kočija.
Drevne olimpijske igre počele su 776. godine prije Krista, kada je Koroibos, kuhar iz obližnjeg grada Elide, pobijedio u utrci na stadionu, u trkačkoj utrci dugoj 600 stopa. Ovo je bio jedini atletski događaj na prvih 13 Igara, odnosno, do 724. g. pr. Kr. Od 776. godine prije Krista, Igre su se održavale u Olimpiji svake četiri godine gotovo 12 stoljeća. Maraton, zanimljivo, nije bio zastupljen na drevnim Olimpijskim igrama. Maraton je moderan događaj koji je prvi put predstavljen na modernim Olimpijskim igrama 1896. u Ateni. Utrkivali su se od sjeveroistoka Atene do olimpijskog stadiona, a sportaš je morao prijeći udaljenost od 40 kilometara. Utrka se održava u sjećanje na trčanje Filipida, drevnog „trkača” koji je išao prenijeti vijest o dolasku Perzijanaca na Maraton 490. g. pr. Kr, sve do Sparte (udaljenost oko 200 kilometara) kako bi zatražio pomoć za bitku. U nekim izvorima možemo pronaći podatke kako je Filipid pretrčao i 500 kilometara, no ne možemo ih uzeti sa stopostotnom vjerojatnošću. Tijekom petog stoljeća prije Krista, starogrčki povjesničar Herodot u svojim je spisima naveo kako je Filipid već sljedeći dan donio vijest Spartancima, nakon čega se srušio i umro. Udaljenost modernog maratona standardizirana je na duljinu od 42,195 km.
Osnutak modernog olimpijskog pokreta
Iako su prve drevne Igre bile održane u Olimpiji u Grčkoj još tamo 776. g. pr. Kr., sve do posljednjih 393. godine, trebalo je čak 1503 godine da se olimpijske igre vrate. Prve moderne Olimpijske igre održane su u Ateni u Grčkoj 1896. godine. Čovjek odgovoran za njeno ponovno rođenje bio je francuski barun po imenu Pierre de Coubertin, koji je tu ideju predstavio 1894. godine. Njegova je prvotna misao bila predstaviti moderne Igre 1900. godine u svom rodnom gradu, Parizu, ali su delegati iz 34 zemlje bili toliko očarani konceptom da su ga uvjerili da Igre pomakne na 1896. godinu i da Atena bude prvi domaćin.
Ideja o olimpijskoj baklji ili olimpijskom plamenu prvi put je spomenuta na Olimpijskim igrama 1928. u Amsterdamu. Na drevnim olimpijskim igrama nije bilo štafete s bakljama. Međutim, bile su poznate štafete s bakljama na drugim drevnim grčkim sportskim festivalima, uključujući onima u Ateni. Moderna štafeta kojom se prenosio olimpijski plamen prvi je put održana na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu. Moderna olimpijska zastava od pet povezanih prstenova, svaki s primarnom bojom koja se koristi u zastavama nacija koje se natječu na Igrama, uvedena je 1908. godine. Na drevnim OI takav koncept nije se primjenjivao.
Današnje moderne olimpijske igre imaju 33 različita sporta, što je, jasno, bilo nepojmljivo za ono doba. Kada uzmete u obzir da većina sportova, poput atletike, ima barem nekoliko disciplina unutar sebe, a zatim se dalje raščlanjuju na muška i ženska natjecanja te timska i pojedinačna natjecanja, gotovo je nemoguće pratiti Igre kako napreduju. U prošlosti su stvari bile mnogo jednostavnije. Antičke olimpijske igre imale su 13 disciplina koje su bile podijeljene u šest sportova i samo su muškarci mogli sudjelovati u natjecanjima. Glavni sportovi bili su: boks, konjički sport, petoboj, trčanje i skakanje. Konjički sport bio je podijeljen u dvije discipline: utrke konja koji vuku kočije i jahanje. Petoboj je bio kombinacija pet disciplina: bacanja diska, bacanja koplja, skoka, trčanja i hrvanja. Zanimljivo, stari natpisi pokazuju da su se tada razvili i prvi oblici klađenja na ove sportove, odnosno, preteča današnje kladionice.
Boks u staroj Grčkoj imao je manje pravila od boksa danas. Nije bilo rundi i boksači su se borili sve dok jedan od njih nije bio nokautiran ili priznao da je pretučen. Nije postojalo pravilo koje je sprječavalo boksača da udari protivnika nakon što ovaj padne. Nije bilo težinskih kategorija ni u seniorskoj, ni u juniorskoj konkurenciji, a natjecatelji su birani nasumično. Boksači nisu nosili rukavice, već su ruke i zapešća omotali kožnim remenima koji su se zvali himantes. U njima su im prsti bili slobodni.
Olimpijske igre u Coubertinovom Parizu povijesne za žene
Upravo onako kako je Pierre de Coubertin želio, vrlo brzo su se održale Olimpijske igre u njegovom Parizu, 1900. godine. Bilo je to prvi put u povijesti da su se olimpijske igre održale izvan Grčke. Na tim Igrama sudjelovale su 22 žene i gotovo 1000 muškaraca iz cijelog svijeta (ukupno 28 zemalja, među kojima Argentina, Kuba, Indija, Iran, Luksemburg,…). Popularnost olimpijskih igara počela je rasti. Sudjelovanje je postalo pitanje prestiža svake zemlje. Svaka nacija željela je biti dio olimpijskih igara. Na prvim OI u Ateni 1896. godine bili su prisutni natjecatelji iz 14 zemalja. Namjerno pišemo „natjecatelji” budući da su se natjecali samo muškarci. Igre u Parizu bile su prekretnica. Ukupno je 11 država osvojilo barem jednu medalju na Igrama u Ateni 1896., a to su: Grčka (47 odličja), SAD (20), Njemačka (13), Francuska (11), Velika Britanija (7), Mađarska (6), Danska (6), Austrija (5), Švicarska (3), Australija (2), Mješoviti tim (2).
Sjedinjene Američke Države postale su tada nacija koja je osvojila najveći broj zlatnih medalja (11), a Grčka, zemlja domaćin, osvojila je najveći broj ukupnih medalja (47). Olimpijske igre održane 1896. smatrale su se najuspješnijim Igrama. Igre su ugostile najveći broj nacija. To je postao znak prijateljstva među tim narodima. Od tada se ove Igre organiziraju kao gesta poštovanja i velikog prijateljstva među različitim narodima širom svijeta. Čak 206 nacija sudjelovalo je ove godine na Olimpijskim igrama koje su održane u Tokiju. Do sada su SAD osvojile najveći broj medalja (2560) na olimpijskim igrama. Barun de Coubertin ostao je upamćen kao otac modernih olimpijskih igara.
Ljetne i zimske olimpijske igre održavale su se sve do 1994. iste godine. Sudionici iz cijelog svijeta okupljaju se na stadionu na dan svečanog otvaranja Igara te vrše svečanost mimohoda na stadionu. Grčka, kao izvorno mjesto Igara, ima prioritet, pa su sportaši iz Grčke prvi u mimohodu, a posljednji marširaju sportaši iz zemlje u kojoj se Igre organiziraju. Na svečanosti otvaranja Igara odabire se nekoliko sportaša koji će podignuti plamen te zapaliti olimpijsku baklju. Ovaj plamen svijetli do posljednjeg dana OI. Predstavnik sportaša polaže zakletvu koja je poznata kao olimpijska zakletva. Njome, u ime svih sportašica i sportaša, priseže kako će na OI dati sve od sebe te poziva na poštenje koje je sastavni dio olimpijskog pokreta.
Ratovi su umiješali prste u Olimpijske igre
Kao što smo već spomenuli, simbol olimpijskog pokreta sadrži pet prstenova koji su plave, žute, crne, zelene i crvene boje koje sadrže olimpijski simbol koji je predstavljen na zastavi. Ovih pet prstenova čine pet kontinenata. Plavi prsten predstavlja Europu, žuti prsten Aziju, crni prsten Afriku, zeleni prsten Oceaniju, a crveni prsten predstavlja Amerike. Što se tiče medalja, pobjednici olimpijskih natjecanja dobivaju zlatne, srebrne i brončane medalje, jasno, prema zaslugama. Medalje se dodjeljuju nakon svakog natjecanja uz državnu himnu zemlje osvajača zlatnog odličja.
Iako su olimpijske igre uvijek bile vezane uz mirnodopsko društvo (u antičkim vremenima, za vrijeme trajanja Igara ratovi su se morali zaustaviti), olimpijski pokret naišao je na probleme zahvaljujući početku Prvog svjetskog rata 1914. godine. OI su se neprestano priređivale svake četiri godine od 1896. do 1912. godine, a četiri godine kasnije to nije bio slučaj zbog spomenutog „Velikog rata”, kako se tada nazivao. Godina 1920. donijela je spas te povratak OI. Tijekom Igara 1920. kojima je bio domaćin belgijski Antwerpen, nekolicini zemalja, uključujući Njemačku, Austriju, Osmansko Carstvo i Bugarsku, zabranjeno je sudjelovanje kao odgovor na njihova udruživanja u Centralne sile tijekom Prvog svjetskog rata.
Zbog Drugog svjetskog rata, Igre se nisu održale 1940. i 1944. godine. Od tada se događaj održava redovito svake četiri godine u različitim zemljama, izuzev trenutnog slučaja kada je razmak između dvaju ljetnih OI pet godina (Rio de Janeiro 2016. – Tokio 2021.). Ne treba zaboraviti spomenuti kako su prve zimske OI održane u francuskom Chamonixu 1924. godine. Sudjelovalo je 258 sportaša iz 16 zemalja, a najuspješnija je bila Norveška sa 17 osvojenih medalja (četiri zlata, sedam srebra i šest bronca).
Čast na prvome mjestu
Skroman je bio početak olimpijskog pokreta, no olimpijske igre sada se mogu pohvaliti najvećom publikom, uključujući pozamašne iznose novca uložene u pripremu Igara. Na primjer, Japan se prvi „isprsio” tijekom priprema za Igre 1964. potrošivši čak tri milijarde dolara. S obzirom na toliku važnost koja se pridaje Igrama, ostaje nam se zapitati vrijede li takvi veliki izdaci.
Prva važnost olimpijskih igara je njezino promicanje pozitivnih vrijednosti. Dok je svijet trenutno stvoren materijalnim posjedom te je kapitalizam jači nego ikada, olimpijske igre nude platformu na kojoj čast igra središnju ulogu. Prema izvorima koji sadrže informacije o drevnom grčkom sportu koji se kasnije pretvorio u olimpijske igre, pobjednici nisu bili nagrađeni materijalnim posjedom. Sve za što su se natjecali bila je čast. Vijenac od maslina, herojski status i obožavanje bili su sve za što se trebalo natjecati. Međutim, natjecatelji su dali sve od sebe samo za tako „skromne” nagrade. Ovo je jasan pokazatelj da se ljudske vrijednosti poput časti promiču kroz ovaj popularni događaj imena – olimpijske igre.
Do danas se svakom pobjedniku olimpijskog natjecanja podiže zastava njegove zemlje i svira se njegova himna. U takvim trenucima na licima većine sportaša vidimo suze dok sviraju njihove nacionalne himne. Ovo je jasan pokazatelj da ove Igre odaju čast pojedinačnom sportašu i njegovoj zemlji. Olimpijske igre, također, promiču miran suživot. Tijekom helenističkog razdoblja došlo je do porasta pojavljivanja gradova-država. Nažalost, države su karakterizirale neprestane svađe i ratovi. Međutim, tijekom olimpijskih igara neprijateljstva su zaboravljena. Tome bismo trebali težiti i danas, u svijetu u kojem se trenutno borimo s nekim drugim protivnicima te donosimo razne mjere i zaključke kako ga pobijediti.
Države su ostavile po strani svoje neprijateljstvo i borile se za čast kroz organizirani sport. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih su olimpijske igre jedinstvena pojava u svijetu koja će opstati, nadamo se, još stoljećima nakon nas. Barem do dolaska nekog novog „Teodozija” na vlast… A to se neće dogoditi u narednim izdanjima. Što se tiče ljetnih OI, radi se o Parizu 2024., Los Angelesu 2028. i Brisbaneu 2032. godine.
