Prvo Svjetsko prvenstvo u tri države: Usporedba s Mundijalom 2002.

Prva i najuočljivija razlika između ova dva turnira je čista fizička udaljenost koju momčadi i navijači moraju svladati. Te 2002. prvenstvo se igralo na relativno malom prostoru gdje su letovi između Seula i Tokija trajali tek nešto više od dva sata, što je omogućavalo navijačima da prate više utakmica u kratkom razdoblju.

S druge strane, 2026. godine svjedočit ćemo turniru koji se proteže preko cijelog kontinenta, od hladnog Vancouvera na sjeveru do tropskog Mexico Cityja na jugu. Ta golema distanca prisilila je organizatore da po prvi put u povijesti uvedu regionalne skupine kako bi se smanjila iscrpljenost igrača i troškovi putovanja za navijače.

Suorganizacija 2002. godine bila je duboko prožeta željom za pomirenjem i stabilizacijom odnosa između Japana i Južne Koreje nakon desetljeća povijesnih napetosti. FIFA je tada morala uložiti golem napor u balansiranje broja stadiona i važnosti utakmica kako niti jedna strana ne bi bila zakinuta.

Prvenstvo 2026. godine, iako uključuje tri suverene države, funkcionira kao jedinstven ekonomski blok pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država. Ovdje nije naglasak na pomirenju, već na demonstraciji meke moći i komercijalnog potencijala Sjeverne Amerike, gdje Meksiko i Kanada služe kao strateški partneri u stvaranju najunosnijeg sportskog događaja ikada.

Prvenstvo 2002. godine ostalo je duboko urezano u sjećanje ljubitelja nogometa, ali nažalost ne samo zbog sjajnih golova, već i zbog katastrofalnih sudačkih pogrešaka koje su pogodovale domaćinima. U to vrijeme nije postojala video tehnologija koja bi ispravila krive procjene, što je dovelo do nekih od najkontroverznijih utakmica u povijesti protiv Italije i Španjolske.

2026. takav je scenarij gotovo nemoguć jer će turnir biti opremljen najsavršenijim sustavima poput poluautomatskog zaleđa i naprednog VAR-a. Svaki milimetar terena bit će pokriven kamerama visoke rezolucije, čime se osigurava da pobjednika odluči isključivo vještina na terenu, a ne ljudski faktor u sudačkoj odori.

Kada analiziramo što ostaje nakon što se reflektori ugase, 2002. godina nam služi kao upozorenje jer su mnogi tada izgrađeni stadioni danas prazni i preskupi za održavanje. Japan i Koreja su uložili milijarde u objekte koji nisu imali dugoročnu svrhu, dok organizatori prvenstva 2026. godine primjenjuju znatno pametniji model.

Većina utakmica u SAD-u igrat će se na golemim stadionima koji svakog tjedna ugošćuju NFL utakmice i koncerte, što znači da infrastruktura već donosi profit. Ovaj turnir ne gradi nove spomenike nogometu, već koristi postojeću moćnu mašineriju američkog sporta kako bi maksimizirao zaradu i osigurao da prvenstvo ne ostavi dugove budućim generacijama.

Povijesna usporedba pokazuje da smo prešli put od prvenstva koje je bilo regionalni festival do prvenstva koje je globalni kontinentalni spektakl. Sjeverna Amerika 2026. godine pružit će navijačima iskustvo koje je po svemu veće, brže i skuplje od onoga u Aziji, ali će istovremeno morati dokazati da usred te masovnosti nije izgubljena duša nogometa.

Dok je 2002. bila uvod u modernu eru, 2026. će biti njezino puno ostvarenje, postavljajući standarde koje će bilo koja država u budućnosti teško moći pratiti samostalno.