Treba li organizirati doček za futsal reprezentaciju?

Pitanje treba li organizirati doček za hrvatsku futsal reprezentaciju nakon osvajanja brončane medalje na Europskom prvenstvu nameće se samo po sebi. Ne zbog protokola, politike ili navike, već zbog poštovanja prema sportskom uspjehu koji nadilazi očekivanja i ulazi u povijest. Hrvatski futsal dosad nikada nije bio na europskom postolju, a ova je generacija to uspjela – i to u konkurenciji najjačih reprezentacija kontinenta.

Bronca iz Ljubljane nije tek još jedna medalja u hrvatskoj riznici. Ona je rezultat dugogodišnjeg rada u sportu koji je često bio u sjeni “velikog” nogometa i rukometa. Futsal reprezentativci treniraju u znatno skromnijim uvjetima, uz manje medijske pažnje, slabije financije i daleko manju infrastrukturu. Upravo zato njihov uspjeh ima dodatnu težinu. Ova medalja dokaz je da se uz predanost, znanje i zajedništvo može napraviti iskorak i bez reflektora koji prate druge sportove.

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti i na činjenicu da je prije svega nekoliko dana organiziran doček za hrvatsku rukometnu reprezentaciju, koja je također osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu. Taj je doček, bez obzira na sve popratne rasprave, bio jasan znak priznanja sportašima koji su ostvarili vrhunski rezultat. Postavlja se stoga logično pitanje – zašto isti kriteriji ne bi vrijedili i za futsal reprezentaciju, koja je ostvarila povijesni uspjeh u svom sportu?

Doček nije samo slavlje pobjede. On je simbol priznanja. Poruka igračima da njihov trud nije prošao nezapaženo i da se cijeni činjenica što su Hrvatsku predstavljali s ponosom, hrabrošću i karakterom. Futsal reprezentacija u Ljubljani nije osvojila samo broncu, nego i simpatije neutralne publike, pokazavši borbenost do posljednje sekunde i mentalnu snagu u trenucima kada je bilo najteže, osobito u dramatičnoj utakmici za treće mjesto protiv Francuske.

Argument da se dočeci trebaju organizirati samo za zlato ili srebro ne stoji. Hrvatska sportska povijest pokazuje suprotno. Dočeci su organizirani i za bronce – u nogometu, rukometu i drugim sportovima. Ako je nešto presudno, onda je to kontekst uspjeha. A u ovom slučaju, riječ je o najboljem rezultatu u povijesti hrvatskog futsala. Ako to nije dovoljan razlog za doček, postavlja se pitanje što jest.

Osim toga, doček bi imao i širu društvenu vrijednost. Bio bi poticaj mladima koji treniraju futsal po školskim dvoranama i malim klubovima diljem zemlje. Bio bi poruka da se i u sportovima koji nisu u prvom planu može sanjati veliko i da će se trud prepoznati. Takvi trenuci stvaraju nove generacije sportaša i jačaju osjećaj zajedništva, koji je u sportu neprocjenjiv.

Naravno, doček ne mora biti megalomanski niti opterećen organizacijskim i političkim pitanjima. Dovoljno je skromno, ali iskreno okupljanje – prilika da se igračima kaže “hvala”. Bez pompe, bez prepucavanja, bez skretanja fokusa s onih koji su razlog slavlja. Upravo u tome leži njegova vrijednost.

Na kraju, pitanje zapravo ne glasi treba li organizirati doček, nego kakvu poruku želimo poslati. Ako želimo pokazati da cijenimo svaki vrhunski sportski uspjeh, bez obzira na popularnost sporta, onda je odgovor jasan. Hrvatska futsal reprezentacija zaslužila je doček – ne zato što to mora, nego zato što je to ispravno.