Nije otputovala u Tokio s prvom „postavom” hrvatskih sportašica i sportaša. Još je htjela malo uživati u čarima svoga Splita. Prije nekoliko dana otisnula se u daleki Japan gdje će pokušati iznenaditi svoju konkurenciju na parteru. Ova osvajačica tri zlata na natjecanjima Svjetskoga kupa te ukupno devet medalja, ali i višestruka prvakinja Hrvatske u svim disciplinama (gdje bi nam bio kraj da sve uspjehe nabrajamo pojedinačno…), bit će jedina gimnastičarka koja će predstavljati hrvatske boje u „Zemlji izlazećeg sunca” na 32. Olimpijskim igrama. Dok od Tina Srbića očekujemo velike stvari, Ana nastoji biti što realnija. Svjesna je jačine konkurencije, ali i problema s ozljedama koje ju muče u posljednje vrijeme.
– Što se tiče forme, može i bolje, ali može i gore. Nije kako sam očekivala. Muče me dvije ozljede na istoj nozi. Od Svjetskoga kupa u Osijeku sredinom lipnja malo je krenulo nizbrdo. Trudim se zadržati istu formu koju sam pokazala u Osijeku, ali s obzirom na ozljede, nisam oduševljena. Međutim, znam da može i gore tako da nisam jako zabrinuta.
Sjajan rezultat polučila je Ana u, možemo početi spominjati, „svom” Osijeku, budući da je ondje osvojila dva zlata na natjecanjima Svjetskoga kupa, a prije malo više od mjesec dana došla je do zlatne medalje na parteru i brončane na gredi.
– Znam da ne mogu napraviti sličan rezultat u Tokiju kao što sam u Osijeku. Jedno je Svjetski kup, a drugo su Olimpijske igre. Moje šanse za medalju, uistinu, su male tako da ne vjerujem da se iz Tokija mogu vratiti s nekom od kolajni. Voljeli bih kad bih ponovila onakav nastup kao u Osijeku, onda bih se mogla nadati dobrom rezultatu – realna je najbolja hrvatska gimnastičarka.
Brojne postaje Svjetskoga kupa ove su sezone otkazane, poput Bakua, Stuttgarta i Tokija, no imala je Ana sreću da je Osijek bio među tri grada koja su ugostila gimnastičar(k)e iz cijelog svijeta, uz Varnu i Kairo.
– Kvantitativno, bilo je podosta gimnastičarki, ali kvalitativno, nije bio dobar dio ekipe koji ide u Tokio. Natjecanje u Osijeku bilo je jedno od jačih po broju prijavljenih djevojaka, no nije biti bilo užasno jako što se tiče onih najboljih gimnastičarki.
„Kriminal je standard u Riju”
Ozljede su uvijek kod sportaša „stvar prošlosti”. Nije ih se ugodno prisjećati, još pogotovo kad su teže prirode. Jednu takvu Đerek je doživjela prije tri godine u splitskoj dvorani kada je teško pala te zaradila potres mozga. Pravo je pitanje bi li se to dogodilo da vrhunski hrvatski sportaši treniraju u uvjetima koji im priliče. Nažalost, to tako nije, a kad će se situacija poboljšati, niti Nostradamus ne bi mogao predvidjeti. Međutim, male naznake svjetlije budućnosti su na obzoru. Trenutno se gradi dvorana u Gospiću, no informacije vezano uz njezinu gradnju rijetko dopiru u javnost.
– Moram priznati da nisam najbolje upućena u izgradnju nove dvorane. Znam da se radi o novom klubu, o novoj dvorani. Hrvatski gimnastički savez nešto je sitno objavio na svojim društvenim mrežama u vezi toga i to je sve što znam. Što se tiče uvjeta u Splitu, oni se apsolutno ništa nisu promijenili. Potpuno se neadekvatni za ovakvu razinu gimnastiku – iskrena je Ana te dodaje.
– Što se tiče boljih uvjeta, nije se ništa promijenilo na bolje. Nismo nakon toga ništa dobili. Nakon što sam se oporavila, vratila sam se u dvoranu u nastavila trenirati po starome. Vratila sam se u dvoranu kao da se ništa nije dogodilo.
Vrijeme je da se malo dotaknemo i nastupa u Riju prije pet godina gdje je bila najmlađa hrvatska sportašica sa 17 godina. U svakom slučaju, „zanimljiv” grad…
– Te 2016. godine dvaput sam bila u Riju. Prije samih Olimpijskih igara imala sam kvalifikacijski turnir koji sam uspješno apsolvirala. Sve što sam trebala vidjeti, vidjela sam. Grad je jako divlji, nije izbor mjesta u kojem bih voljela živjeti – jako je velik i jako je opasan. Glavna ulica u kojoj smo bili smješteni u Copacabani također je opasna. Čim se malo skrene dalje od centra grada, u one favele, odmah se osjeti lagani strah. Ja sam čak i htjela malo otići u tom smjeru, no drugi nisu. Ti ljudi iz favela čak su i do Olimpijskog sela došli, makar ne znam kako. Primjerice, na tom kvalifikacijskom turniru dogodila se pucnjava kojoj je svjedočila jedna hrvatska sutkinja. Događaj se zbio u kafiću ispred hotela gdje je ona bila smještena. Došao je čovjek na motoru, sišao s njega, upucao drugog čovjeka, vratio se na motor i otišao. To je kod njih, očito, standard. Pištolji i meci njima su normalna pojava.
U Riju je Ana ostala bez značajnijeg plasmana na parteru, gredi i preskoku, no bilo je to lijepo iskustvo te lagana priprema za ono što će uslijediti u narednim godinama. Iako je već s 15 godina osvajala srebra u Svjetskom kupu (Ljubljana i Medellin), ono najbolje, logično, došlo je nakon Rija.
– Najdraža mi je zlatna medalja s partera u Osijeku 2019. godine. Prije tog zlata imala sam jedno sedam-osam finala na Svjetskom kupu u Osijeku i nikako nisam mogla doći do medalje. Još dok sam radila preskok, znala sam imati i tri finala na jednom natjecanju Svjetskoga kupa, no nisam nikako, kao što kažem, mogla osvojiti odličje. Neostvareni san mi je bila medalja i kad sam osvojila zlato u Osijeku pao mi je kamen sa srca. Posebno pamtim taj nastup, iako mi je prvo zlato bilo u Bakuu 2018. godine. Međutim, to u Osijeku ostat će mi u posebnom sjećanju ponajviše zbog publike i zbog mojih ljudi.
„Idem se zabaviti”
Nije niti čudno da ova gimnastičarka ima sportske gene. Majka joj je svojedobno bila jako uspješna plivačica, a otac prvak bivše Jugoslavije u full kontaktu.
– Roditelji me ne prate u smislu da putuju na natjecanja jer me onda uhvati nervoza jer znam da su i oni nervozni, ha-ha. Najbolje mi je kad negdje otputujem pa se čujem s njima prije i poslije natjecanja. Tako im je manje stresno, nego da gledaju na TV-u ili prate uživo, a mora se uzeti u obzir i to kako im je stalno na pameti da se ne ozlijedim. Međutim, prate me i pomažu mi svakodnevno budući da sam i student i sportaš. Uvijek imam 100 stvari za napraviti i oni tu uvijek uskoče kako bi mi pomogli.
Voliš li da te što više ljudi gleda ili, ipak, manje?
– Manji mi je stres kad me što manje ljudi gleda. Recimo, kad je Svjetski kup u Osijeku, to je jedina prilika mnogim poznanicima da me dođu pogledati, a kad su natjecanja negdje drugdje, ona se, u pravilu, niti ne prenose u Hrvatskoj pa je, samim time, i stres manji.
Kao što smo već spomenuli, ne postoji disciplina u kojoj Ana nije osvajala medalje tijekom svoje karijere. Posljednjih godina najbolje rezultate bilježi na parteru…
– Preskokom sam se prestala baviti jer me užasno strah nakon svih tih ozljeda. Osjećam da sve što mogu napraviti na preskoku, mogu napraviti i na parteru, pa čak i više. Imam skočnost i eksplozivnost koju mogu iskoristiti na te dvije sprave. Parter sam odabrala jer ga smatram manje opasnim, budući da sam na preskoku već imala nekoliko ozljeda te je ljubav prestala nakon nekoliko operacija. Parter mi je fizički najteži pa mi, stoga, nije najdraži. Gredu volim raditi na treningu, no najteža je na natjecanjima tako da svaka sprava ima neke svoje „mane”. Ako bih nešto morala odabrati, bio bi to parter jer na njemu ostvarujem najbolje rezultate.
Ne možemo se ne dotaknuti njezine druge strane, one studentske. Otkriva nam kako na Učiteljskom studiju u Splitu nema nikakvih problema.
– Sve sam riješila i to sa svim peticama! Malo sam se bojala da će mi nešto ostati od ispita zbog Tokija i svih ostalih natjecanja, no uspjela sam sve obaviti i to, čak, bez problema.
Za kraj, što možemo očekivati od tebe u Tokiju?
– Teško mi je odgovoriti na to jer ljudi očekuju od mene da kažem kako idem po medalju. Tokio je, da tako kažem, jedan veliki poklon meni od mene. Uopće nemam brige o tuđim očekivanjima te ne mogu reći što drugi mogu očekivati od mene. Više želim da sve prođe dobro, da se zabavim, nego da ostvarim neki top-rezultat. Želim da mi Tokio ostane jedna lijepa uspomena, a oni koji vole gledati favorite, neka gledaju njih.
Jasno da nećemo gledati samo one sportaše i sportašice koje smatramo favoritima, posvetit ćemo se nastupima svih naših natjecatelja, pa tako i najbolje hrvatske gimnastičarke. Napominjemo, Ana će svoj debi u Tokiju imati u nedjelju kad ju očekuju kvalifikacije na parteru i gredi. Ako uspješno odradi te nastupe te prođe u finala, ondje ćemo ju gledati 2. kolovoza (parter) i 3. kolovoza (greda). Želimo joj svu sreću. Neka iznenadi i sebe i nas…
