Jednostavno bi moralno neprihvatljivo bilo pisati o velikanima u hrvatskom rukometu, a prvi članak ne posvetiti najvećem – Ivanu Baliću. Vjerojatno ne postoji fan rukometa na svijetu koji ne zna tko je Balić i s kojom lakoćom je igrao rukomet.
Djetinjstvo
Ivano se rodio 1. travnja 1979. godine u Splitu. Neuobičajena činjenica kod njega je da je zapravo od malih nogu sport koji je najviše volio bila košarka. Idol mu je bio Toni Kukoč, a trenirao je taj sport čak 6 godina. Danas voli reći kako mu je košarka dala “ono nešto” što ga je učinilo jedinstvenim rukometašem i boljim od drugih. Ivano je do svoje sedme godine živio u Italiji zbog očeve profesionalne karijere, ali su se vratili u Split gdje je njegov otac igrao rukomet za splitskog drugoligaša. Do 1995. godine, Ivano je trenirao košarku, ali je trener rukometnog kluba Split predložio njegovom ocu da bi Ivano mogao biti uspješniji u rukometu. I doista, Ivano se prebacio na rukomet, a sve ostalo je, kako često volimo reći, povijest…
Klubovi u kojima je nastupao
Svoju profesionalnu rukometnu karijeru Ivano je počeo u rukometnom klubu Brodomerkur Split koji se natjecao u najvišem rangu hrvatskog rukometa, a već u prvoj sezoni u klubu, Ivano je bio drugi u domaćem prvenstvu i igrao polufinale EHF kupa gdje ih je izbacio THW Kiel koji je kasnije i osvojio to natjecanje. Iduće tri sezone Ivano je igrao za Brodomerkur koji je u tom periodu osvojio hrvatsko prvenstvo i došao do četvrtfinala EHF kupa. Nakon Brodomerkura, Ivano je 2001. potpisao za Metković Jambo gdje je u prvoj sezoni osvojio i hrvatsko prvenstvo i kup, ali prvenstvo je klubu oduzeto za zelenim stolom i dodijeljeno ekipi Badel 1862 iz Zagreba. Te iste sezone, Ivano je osjetio i čar igranja u Ligi prvaka. Par godina usavršavao je svoju igru u Metkoviću, a sigurno nije mogao niti sanjati kako će za dvije godine postati prvi hrvatski rukometaš koji je osvojio nagradu IHF-a za najboljeg igrača svijeta. 2004. godine, nakon što se na velikoj sceni predstavio svijetu, prelazi u Portland San Antonio iz Španjolske kako bi mogao igrati sa svojim rukometnim idolom i bivšim najboljim igračem svijeta – Jacksonom Richardsonom. Te sezone Portland je osvojio španjolsko prvenstvo, a iduće je uspio doći do finala Lige Prvaka. To je bilo prvo i jedino finale ovog elitnog natjecanja u kojem je igrao Ivano, ali nažalost, Ciudad Real je te godine bio jednostavno prejak. 2006. godine još se jednom uspio okruniti titulom najboljeg igrača svijeta po izboru IHF-a. Od 2008. do 2012. godine Balić je igrao u domaćem klubu Croatia Osiguranje Zagreb gdje je svake godine osvajao domaće prvenstvo i kup, ali bez zapaženog europskog uspjeha. 2012. godine vraća se u Španjolsku i potpisuje za Atletico Madrid gdje je igrao samo godinu dana jer je klub proglasio bankrot. 2013. godine potpisuje za njemački Wetzlar koji je ujedno bio i njegov posljednji klub u profesionalnoj karijeri. Svoju zadnju službenu utakmicu odigrao je 5. lipnja 2015. godine.
Reprezentacija
Ono što nas je ipak najviše razveseljavalo kod Ivana su bili njegovi reprezentativni nastupi. Bio je član mlađih kategorija Hrvatske zajedno s većim brojem zlatne generacije iz 2003. Ivano je 1999. godine dobio poziv za seniorsku reprezentaciju na koji se nije mogao odazvati jer je dobio upalu pluća. Njegov peh se nastavio i kada je u prosincu 2000. godine pozvan u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo koje se održavalo 2001. godine u Francuskoj, ali je na treningu ozlijedio ligamente što je značilo da mora odmarati barem 20-ak dana i da neće moći biti na raspolaganju. Za reprezentaciju je ipak konačno debitirao na Mediteranskim igrama 2001. godine u Tunisu gdje je Hrvatska odnijela zlatnu medalju.
Pomalo bizarno, već iduće godine s Hrvatskom je na Europskom prvenstvu u Švedskoj završio na zadnjem mjestu. 2003. godine, iako su bili posljednji u Europi i Svjetsko prvenstvo u Portugalu započeli porazom od Argentine.
Ivano Balić i ostatak ekipe šokirali su svijet osvajanjem svjetskog zlata na uistinu epski način. Iduće godine uslijedilo je Europsko prvenstvo u Sloveniji gdje je Hrvatska došla do polufinala, ali porazima od Slovenije i nakon toga Danske ipak ostala bez medalje.
2004. je također bila olimpijska godina pa je tako Hrvatska kao aktualni svjetski prvak imala pravo nastupa bez kvalifikacija. Na Olimpijske igre došao je kao najbolji igrač prethodnog Europskog prvenstva, a nagradu najboljeg osvojio je i na Olimpijskim igrama gdje je predvodio Hrvatsku do još jednog povijesnog zlata.
2005. godine na Svjetskom prvenstvu u Tunisu, Hrvatska je predvođena Ivanom još jednom briljirala i osvojila srebrnu medalju izgubivši u finalu od Španjolske. I na ovom prvenstvu, tradicionalno, Ivano je proglašen najboljim igračem i srednjim vanjskim.
Na Europskom prvenstvu 2006. godine Hrvatska je opet osvojila 4. mjesto i bila jako blizu medalje. Ivano je opet proglašen najboljim igračem prvenstva i ujedno je bio i najbolji strijelac istog s 43 gola. Ovaj podvig je poprilično neuobičajen jer tijekom cijelog prvenstva niti jedan gol nije postigao iz sedmerca. Nakon ovog prvenstva, Ivano je reprezentativcima dodijelio nadimak koji se zadržao i do danas: Kauboji.
2007. godine na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, Hrvatska je završila na petom mjestu, a najbolji igrač prvenstva još jednom bio je Ivano Balić.
Hrvatska nije uspjela do zlata niti na Europskom prvenstvu 2008. godine u Norveškoj gdje je u finalu izgubila od Danske i tako osvojila srebrnu medalju. Ivano konačno nije osvojio nagradu za najboljeg igrača ovog prvenstva, ali je proglašen najboljim srednjim vanjskim igračem prvenstva i dijelio je prvo mjesto najboljeg strijelca turnira s Nikolom Karabatićem i Larsom Christiansenom. Svi su imali po 44 zabijena gola.
Iste godine, Ivano je doživio još jednu ogromnu čast kada je na Olimpijskim igrama u Pekingu na otvorenju nosio hrvatsku zastavu. Nažalost, Hrvatska je na toj Olimpijadi završila na četvrtom mjestu, a Ivano je imao poprilično ispodprosječan turnir za njegove standarde i nije uspio osvojiti nikakvo individualno priznanje.
Uslijedilo je Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. godine gdje je Hrvatska bila neporažena do samog finala gdje ju je pobijedila Francuska, a utakmicu je obilježio sukob Ivana Balića i Nikole Karabatića koji pamtimo još i danas.
2010. godine hrvatska srca još jednom je slomila Francuska koja je slavila u finalu i Hrvatskoj priuštila još jednu srebrnu medalju na Europskom prvenstvu.
2011. godine na Svjetskom prvenstvu Hrvatska i Ivano Balić završili su na petom mjestu, a godinu dana kasnije u Srbiji i na Olimpijskim igrama u Londonu, Hrvatska je došla do još dva srebra.
Pred Svjetsko prvenstvo 2013. godine izbornik reprezentacije postao je Slavko Goluža i nakon ne baš savršenih odnosa na relaciji Balić-Goluža, Ivano je ostao bez poziva te je ujedno tada odlučio i povući se iz reprezentacije. Sve je to ostavilo gorak okus u ustima navijača koji su vjerovali kako Ivano ima još puno toga za ponuditi reprezentaciji.
