Čudesan je hrvatski muški rukomet. Često biva kritiziran od strane, ili malodušnika, ili nerealnih površnih pratitelja rukometa koji uvijek nađu dlaku u jajetu zašto hrvatska reprezentacija ne osvaja zlata na velikim natjecanjima. Nije zlatna medalja, pa čak niti medalja jedino mjerilo kvalitete određene momčadi. Važna je konstantnost. A taj faktor posebice krasi hrvatsku mušku reprezentaciju. Since 2003. U posljednjih 17 godina naša reprezentacija uvijek je završavala velika natjecanja među najboljih šest momčadi. Dakle, na 22 natjecanja zaredom! Takav podvig nema nitko. I do takvog podviga ne bi došlo da nema stalnog „izbacivanja“ kvalitetnih mladih igrača iz juniorskog pogona u rukomet za „velike“ u kojemu pružaju identične odlične partije. Prošle godine hrvatska juniorska reprezentacija stigla je do finala Svjetskog prvenstva u Španjolskoj nanizavši osam pobjeda do dvoboja s Francuskom, koja je, ipak, bila prejaka. Pod paskom Davora Dominikovića, dečki su odigrali fenomenalan turnir. U momčadi prepunoj sjajnih talenata, koji nagovještavaju sjajnu budućnost HR rukometa, naročito su se istaknuli MVP cijelog turnira, Ivan Martinović te najbolje desno krilo SP-a, Fran Mileta. Razgovarali smo s Franom nakon što je završilo naporno pripremno razdoblje rukometaša Nexea.
Već sad ga se može nazvati ponosom Labina, istarskog gradića koji broji oko sedam tisuća žitelja. Labin, uz to što je rukometni grad, također je i nogometni te imaju jedan od najboljih nogometnih klubova u Istri, NK Rudar koji se natječe u Trećoj HNL Zapad. Franu prva ljubav ipak nije bila rukomet.
– Nogomet sam, naime, počeo trenirati prije rukometa, a zatim sam trenirao oba sporta paralelno do trenutka kada nisam više mogao stizati ispunjavati obaveze i jednog i drugog sporta te je tada trebalo donijeti odluku. Mogu reći kako me društvo povuklo u rukomet tako da je to bio presudni faktor. Ovo mi je, sada, 13. godina igranja rukometa.
Od malih nogu mogao se primijetiti njegov rukometni talent. Kad je malo stasao, prevladao onaj „dječački“ rukomet, stigli su pozivi u mlađe selekcije hrvatske reprezentacije. Prvi poziv zauvijek se pamti.
– Prvi poziv je stvarno poseban, nešto o čemu sanjaš. Cilj koji sam si zadao konačno se ostvario. Uzbuđenje i ponos bili bi neki od prvih osjećaja.
Najbolje desno krilo svijeta
Korak po korak i Franova karijera stigla je do, za njega, čarobne 2019. godine.
– Slažem se da je bila uistinu prekrasna godina. Od potpisa za novi klub, pa zatim igranje u finalu juniorskog Svjetskog prvenstva i medalja. Odigrao sam i kadetsko prvenstvo, a u listopadu je stigao i prvi poziv za A selekciju. Sve u svemu neopisivo. Sve se to brzo odvijalo tako da nisam ni bio svjestan kakve su se dobre i lijepe stvari dogodile.
Sve je krenulo potpisom za novi klub, a sa samo 18 godina dogovoren je prijelaz iz labinskog Rudara u drugi najbolji hrvatski klub, našički Nexe. Tranzicija iz Istre u Slavoniju bila mu je olakšana zbog ponekih Istrijana. U Našice je stigao otprilike kad i Gianfranco Pribetić iz Poreča, a u klubu su ih dočekali bivši vratar bivšeg kluba, Moreno Car, Umažanin Marko Buvinić te rođeni Zagrepčanin, ali dečko koji je tri godine proveo u Umagu, Tomislav Severec. Svi su oni pomogli Franu u prilagodbi na novi okoliš. No, jesu li oni utjecali na prijelaz u njihove redove?
– Pa mislim da nisu. Pretpostavljam kako je klub zajedno s trenerom imao u toj situaciji glavnu riječ. Bilo je raznih ponuda, ali odlučio sam se za Nexe.
Kao sviježi „Grom“, odigrao je fenomenalno na svjetskoj juniorskoj smotri u Španjolskoj prošlog ljeta. Osvojeno srebro, suigrač Martinović MVP, Fran najbolje desno krilo i deveti strijelac turnira (42 gola). Uistinu, fantastična uspomena.
– U svakom slučaju, bila je to jedna nezaboravna uspomena. Mislim kako očekivanja unutar ekipe nisu bila prevelika jer nije bilo nekoliko standardnih igrača. U korist nisu išli niti loši rezultati na prošla dva prvenstva i još neke sitnice koje nisu nudile velika očekivanja, ali izbornik Dominiković zajedno sa cijelim stožerom davao nam je sigurnost i samopouzdanje, a i kako se prvenstvo približavalo kraju, osjećali smo se sve moćnije – prisjetio se Mileta sjajnog turnira te je morao istaknuti svoj, vjerojatno, najdraži pogodak na SP-u.
– Onaj u polufinalu protiv Portugala za +4 dvije minute prije kraja. Definitivno je jedan od najdražih, ako ne i najdraži gol do sada. Puno emocija bilo je u njemu jer smo znali što znači, odnosno da je potvrdio prolazak u finale.
Bio je to jedan od najpoznatijih pogodaka cijelog turnira, a samoj važnosti Franovog gola pridonio je i španjolski komentator. Tom golu uživo, nažalost, nisu svjedočili njegovi roditelji, no doletjeli su na Pirenejski poluotok na veliko finale.
– Podršku svojih roditelja kroz grupnu fazu imalo je nekoliko suigrača, ali kako smo pobjeđivali broj se povećavao. Moji su stigli na finale, ali i do tada su bili velika potpora preko telefona.
Bilo je to prvo finale hrvatske juniorske reprezentacije na najvećoj svjetskoj smotri, no nažalost nije odmah stigao i naslov.
– Prošlo je već mnogo od te utakmice. Pa, bilo je svega, i umora i emocionalnog pražnjenja, ali to nikad ne smije biti opravdanje. Francuzi su se doimali spremnijima, odlučnijima i zato su odnijeli pobjedu i treba im čestitati. Pokušali smo se vratiti u utakmicu u više navrata, ali nije išlo – iskreno je zaključio Fran koji je, potom, potvrdio kako vremena za preveliko slavlje nije bilo.
– Malo smo proslavili zajedno sa stručnim stožerom, ali već rano ujutro letjeli smo za Madrid te onda i za Zagreb.
Prvi igrač u A selekciji rođen u ovom tisućljeću
Mladi Labinjanin prošlu jesen doživio je posebnu čast – postao je prvi rukometaš pozvan u A selekciju, a da je rođen u novom tisućljeću. Nakon nezaboravnog SP-a u Španjolskoj, iščekivao je poziv Line Červara.
– Naravno da sam se nadao. Svima je želja nastupiti za A reprezentaciju. Dogodila mi se mala ozljeda te, stoga, ne znam bih li otišao na prvenstvo, ali imao sam još vremena pokazati se te onda je na izborniku bilo da odluči. Ovako sam morao ranije napustiti pripreme – kazao je Fran te se odmah nadovezao na nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Egiptu početkom sljedeće godine za koje se nada novom pozivu.
– Naravno da vjerujem u mogući nastup jer mi to daje dodatnu motivaciju i nekakav budući cilj. Ako ne uspijem ovom prilikom, čekat ću drugu.
Moglo bi se povući mnogo paralela između legende rukometa u Hrvata, Zlatka Horvata i 20-godišnjeg Frana, a ono što ih najviše veže ista je pozicija. „Zlaji“ se bliži mirovina, a tko zna, možda Fran postane neki novi Horvat.
– Ne želim se uspoređivati s Horvatom, no istina je kako je njegovo znanje i igra na jako visokoj razini te je to neki moj budući cilj koji želim dostići.
Moramo priznati, potajno smo očekivali da Horvata izdvoji kao svog rukometnog idola, no Mileta je ostao suzdržan.
– Postoje vrhunska krila kojima se divim. Nemam baš neki uzor, ali velika želja mi je igrati na vrhunskoj razini poput njih, iz dana u dan biti sve bolji.
Možda je i tako bolje. Najbolje je ne imitirati ničiji stil, nego biti svoj i igrati svoju igru…
„Imamo šanse protiv Vardara“
Prije nekoliko dana završeno je pripremno razdoblje rukometaša Nexea, a jedan od neizostavnih „kotačića“ trenera Hrvoja Horvata je i Fran. Odigrali su čak devet pripremnih dvoboja, a rezultat je bio po strani. Najvažnije je bilo uigravanje.
– Odradili smo dosta pripremnih utakmica. Polako smo se vratili u natjecateljski ritam tako da mislim kako je zadovoljan. Bilo je puno dobrih stvari, ali ima i sitnica koje moramo ispraviti – dao je svoj uvid na proteklo razdoblje, a na sljedeću važnu utakmicu SEHA lige protiv Vardara, koja je na rasporedu sutra, ima optimistično mišljenje.
– Mislim da imamo šanse protiv Vardara. Smatram kako je kriv pristup utakmici ako već prije dvoboja misliš kako nemaš šansi. Znamo tko su oni, respektiramo ih, znamo, također, da su favoriti, ali mislim da i nama treba dati određenu šansu.
Za kraj, zanimalo nas je kako se diše u klubu što se tiče nadolazeće sezone. Koji su ciljevi našičkog kluba?
– Ne znamo kako će izgledati sljedeća sezona, ali svakako mislim da je cilj uhvatiti mjesto u Final Fouru SEHA lige. Što se tiče domaćeg prvenstva i Kupa, cilj je osvojiti barem jedan trofej u tom nadmetanju sa Zagrebom, a u Europi napravit jedan korak dalje nego ove godine i ući u skupinu Europske lige, to jest, bivšeg EHF Kupa – zaključio je optimistično čitavi razgovor Fran Mileta.
Kada pogledamo mladog igrača našičkog Nexea, uz brojne talente hrvatskog rukometa, budućnost nam je, itekako, svijetla. Veselit ćemo se i radovati brojnim uspjesima hrvatske muške reprezentacije i u nadolazećim godinama, a one „malodušnike“ i „površne pratitelje rukometa“ s početka priče, zaboravite. Jedva čekamo iduće Svjetsko prvenstvo u Egiptu, a već za osam dana saznat ćemo s kime će naši dečki odmjeriti snage. Tko god da bude, Hrvatska će ići daleko. Opet…
