11. siječnja počet će Svjetsko prvenstvo u rukometu, a 13. siječnja će Hrvatska odigrati svoju prvu utakmicu. Ujedno će to biti najvažnija utakmica u skupini jer protivnik je jaki Egipat, glavni konkurent za prvo mjesto u skupini. Kao i uvijek, važno je slaviti protiv najvećih konkurenata kako bi se u drugi krug prenijelo što više (maksimalno četiri) bodova.
Zadnjih godina na velikim natjecanjima viđamo zaista različita izdanja Hrvatske, a uspjeh kojim se možemo pohvaliti u zadnjih nekoliko godina je samo srebro iz 2020. godine, osvojeno na Europskom prvenstvu u Austriji, Norveškoj i Švedskoj. Generacija s početka 21. stoljeća definitivno nas je naviknula na velike stvari, a nada da ćemo nešto slično imati opet i dalje živi.
I dok u reprezentaciju dolaze i iz nje odlaze veliki talenti i nade hrvatskog rukometa, daleko najviše kritika dobivaju samo oni koji igraju na jednoj poziciji. Ta pozicija je ona vratarska. Već i prije nego što stanu između vratnica, vratari hrvatske reprezentacije sasvim sigurno osjećaju jedan ogromni pritisak jer znaju da “dobro” nije dovoljno. Mnogi su vratari bili dobri, a opet su bili žestoko kritizirani i omalovažavani zbog svojih učinaka.
Najbolji primjer je Mirko Alilović, vratar koji ima odličnu klupsku karijeru i koji je jedno vrijeme bio glavni junak reprezentacije. Njegovo ime često smo mogli čuti s tribina, gdje god igrala Hrvatska, a onda se odjednom dogodio pad i sve ono dobro je palo u zaborav. Od tada pa do danas, Hrvatska jednostavno nije imala konstantnog vratara u kojeg se mogla pouzdati, a kroz reprezentaciju ih je prošlo zaista mnogo. Stevanović, Pešić, Ivić, Pilipović, Ašanin i drugi, jednostavno nisu bili Losert, Šola ili Matošević.
Sada, kako nam je Svjetsko prvenstvo pred vratima, bliži se nova, nazovimo je tako, garnitura vratara, a nju čine Mate Šunjić, Dominik Kuzmanović i Dino Slavić.
Matu Šunjića smo imali prilike upoznati na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu, kada je bio pravi heroj u utakmici protiv Srbije kada je nekim svojim ključnim obranama osigurao Hrvatskoj vrijednu pobjedu.
Dominik Kuzmanović je veliki talent jer radi se o 20-godišnjem vrataru Nexea, koji zaista sjajno brani u domaćem prvenstvu, ali u Europskoj ligi gdje njegov klub ostvaruje sjajne rezultate. Ovo će Svjetsko prvenstvo biti odličan način da stekne dozu samopouzdanja i iskustva jer u narednim bi godinama mogao postati jedna od bitnijih karika reprezentacije.
Dino Slavić je pak netko od koga imamo velika očekivanja. Radi se o vrataru koji je među najboljima u najjačem klupskom natjecanju na svijetu – Ligi prvaka. Iako igra za PPD Zagreb koji se grčevito bori kako bi si osigurao drugi krug, Slavić je po svojim obranama treći vratar cijelog natjecanja. Jedna je od glavnih figura svog kluba i nadanja su da bi tu formu mogao prenijeti na Svjetsko prvenstvo. Iako je protivnik bio dosta slab, protiv Italije je pokazao koliko je kvalitetan i vidjet ćemo kako će odigrati na svjetskoj smotri.
Svaka uspješna reprezentacija jednostavno je nošena svojim vratarima. Andreas Palicka nosio je Švedsku do naslova europskih prvaka 2022. godine. U finalu mu se na drugoj strani nalazio gotovo nesavladivi Gonzalo Pérez de Vargas. Niklas Landin je uz Mikkela Hansena sinonim za dansku reprezentaciju, dok je Vincent Gerard bio sve ono što su se Francuzi nadali da će ostati nakon Thierryja Omeyera. Norveška ima Torbjørna Bergeruda, dok Nijemci imaju fantastičnog Andreasa Wolffa. Čak su nam i Crnogorci s Nebojšom Simićem prošle godine pokazali koliko zapravo znači kvalitetan vratar.
Od 2014. godine pa do danas, najbolji učinak hrvatskih vratara na velikim natjecanjima bio je 34% obrana. Zbog toga, kao i posljednjih nekoliko godina, ne ulazimo u ovo reprezentativno natjecanje s velikim očekivanjima, a to je zapravo odlična stvar jer će svakako biti manje pritiska. No, bilo kako bilo, kao što smo mnogo puta vidjeli dosad, vratari moraju biti prevaga i bez ikakve sumnje će Hrvatska biti ona prava ako oni budu na razini zadatka.
