Tablica sadržaja

• Uvod: Zašto ovo pitanje uopće postavljamo?
• 1.1. Dražen Petrović – temelj mita i uzor cijeloj generaciji
• 1.2. Cibona i Jugoplastika – svjetski prvaci, klubovi koji su proizvodili vrhunsku košarku
• 1.3. Olimpijsko srebro u Barceloni 1992. – trenutak koji definira naciju
• 2.1. Smrt Dražena Petrovića – simbolički i praktični udarac
• 2.2. Odljev talenta u NBA i Europu – ali bez sustavnog povratka znanja
• 2.3. Ratne i ekonomske posljedice
• 3.1. Loš rad s mladima – najveći i najdublji problem hrvatske košarke
• 3.2. Prebrz odlazak mladih igrača u NBA i Europu
• 3.3. Slaba hrvatska liga kao temelj sve slabijeg sustava
• 3.4. Loše upravljanje HKS-a
• 4.1. Današnja košarka je brža, agresivnija i šuterski dominantna
• 4.2. Nedostatak elitnog playmakera – kronični problem
• 4.3. Loša obrana i izostanak identiteta
• 5.1. Reprezentacija je ogledalo sustava
• 5.2. Prečeste smjene izbornika stvaraju nestabilnost
• 5.3. Igrači u reprezentaciju dolaze iz klubova u kojima nisu lideri
• 6.1. Nogomet je preuzeo sve
• 6.2. Nedostatak gladi, žrtve i kompetitivnosti
• 7.1. Treneri nisu dovoljno educirani u skladu s globalnim trendovima
• 7.2. Infrastruktura je zastarjela
• 7.3. Klubovi su financijski slabi i nestabilni
• 9.1. Modernizacija rada s mladima
• 9.2. Ulaganje u trenere
• 9.3. Jačanje hrvatske lige
• 9.4. Reforma HKS-a

Hrvatska košarka već više od dva desetljeća predstavlja izvor frustracije i razočaranja. U zemlji koja je nekada imala Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađu i jednu od najjačih košarkaških škola na svijetu, danas se postavlja bolno i gotovo retoričko pitanje: zašto je hrvatska košarka postala tako slaba? Kako je moguće da zemlja koja je igrala olimpijsko finale protiv Dream Teama, koja je osvajala europske klupske trofeje i proizvodila jedinstvene talente, danas godinama ne može izboriti ni stabilnu prisutnost na europskim prvenstvima, a o svjetskim natjecanjima da ne govorimo?

Odgovori na ova pitanja nisu jednostavni. Ne postoje jedan uzrok ni jedan krivac. Kriza hrvatske košarke je duboka, slojevita i dugoročna, a istovremeno odražava šire društvene i sportske promjene koje sežu daleko izvan parketa. Da bismo razumjeli zašto je hrvatska košarka pala, moramo se vratiti u vrijeme kad je bila na vrhu. Moramo analizirati kako se razvijala, što je činilo njezinu snagu, a zatim i koje su odluke, okolnosti i propusti doveli do njezina postepenog raspada.

Dražen Petrović nije bio samo najbolji hrvatski košarkaš svih vremena. Bio je figura koja je simbolizirala put europskog košarkaša prema NBA ligi. Njegov uspon – od Šibenke preko Cibone i Reala do Portlanda i New Jerseyja – bio je model koji su generacije mladih igrača pokušavale kopirati. Njegova radna etika, fanatična posvećenost treninzima i mentalitet pobjednika definirali su način na koji se u Hrvatskoj promišljalo o košarci.

Dražen nije samo bio igrač koji je rušio rekorde. On je bio ideja. Ideja da hrvatska košarka može biti najbolja na svijetu, ideja da talent i rad prelaze granice, ideja da se košarka može igrati na najvišoj razini gdje god da si rođen. Njegova smrt 1993. godine nije bila samo tragedija za obitelj, prijatelje i ljubitelje sporta. Bila je to rana koja je obilježila čitav daljnji razvoj hrvatske košarke. On je trebao biti vođa generacije, osoba koja simbolički i stvarno povezuje europsku i NBA košarku, mentor mladima i osovina razvoja hrvatskog sustava. Time što ga više nije bilo, sustav je ostao bez svog najvažnijeg temelja.

Nijedna priča o hrvatskoj košarci ne može biti potpuna bez spomena Cibone i Jugoplastike. Cibona je sredinom 1980-ih osvojila dvije Eurolige, predvođena Draženom Petrovićem i genijalnim trenerskim idejama. Jugoplastika iz Splita – kasnije Pop 84 – izrasla je u najveći europski košarkaški klub svog vremena, osvojivši tri uzastopne Eurolige (1989., 1990., 1991.), što nije uspjelo nijednom drugom klubu.

Što je činilo te klubove tako posebnima?

Prvo, sustav rada. Mladi talenti od 16 ili 17 godina trenirali su i igrali sa seniorima, što je bilo presudno za njihov razvoj. Drugo, stabilnost i vizija. Treneri poput Božidara Maljkovića i Mirka Novosela bili su inovatori koji su razumjeli moderne trendove prije nego što je svijet shvatio kuda ide košarka. Treće, organizacija. U to vrijeme klubovi su imali podršku industrije, države i društva. Četvrto, ogromna baza talenata. Košarka je bila popularna, masovna i kulturno važna.

Takav sustav stvorio je generacije igrača koji su bili prepoznati i cijenjeni globalno. Hrvatska je bila sinonim za košarkašku inteligenciju, tehniku, fluidnu igru i pobjednički mentalitet.

Hrvatska je u Barceloni, u prvoj godini svoje samostalnosti i usred Domovinskog rata, osvojila srebro protiv najslavnije momčadi u povijesti – Dream Teama. Taj rezultat nije bio samo uspjeh. Bio je simbol prkosa, nacionalnog ponosa i nevjerojatne sportske snage. Nitko nije očekivao da jedna mala, ratom pogođena zemlja može napraviti takvo čudo.

Bilo je logično vjerovati da je ovo tek početak. Da Hrvatska ulazi u eru u kojoj će dominirati europskom košarkom. I mnogi su vjerovali da će se uspjesi iz 1980-ih i ranih 1990-ih nastaviti kroz desetljeća.

Ali Hrvatska se našla u sasvim drugačijem svijetu.

Draženova smrt imala je dvostruki učinak. Osim emocionalnog gubitka, hrvatska košarka izgubila je igrača koji je trebao biti ključ za prijelaz između dviju era — jugoslavenske škole i moderne globalne košarke. On je mogao postati izbornik, mentor, ambasador, vizionar. Bio je čovjek koji je živio košarku 24 sata na dan, koji je učio, analizirao i prenosio znanje.

Kad je otišao, hrvatska košarka izgubila je osobu koja je mogla preoblikovati sustav. To je dugoročno, iako simbolički, bilo presudno.

Dok su Kukoč, Rađa i drugi prelazili u NBA, hrvatski klubovi istovremeno su gubili igrače u najvažnijem razdoblju za izgradnju dugoročnog sustava. Problem nije bio odlazak sam po sebi — talent mora ići prema vrhu. Problem je bio što klubovi i savez nisu imali infrastrukturu koja bi amortizirala taj gubitak niti stvorili modele kojima bi znanje, financijska snaga i iskustvo tih igrača ulazilo natrag u sustav.

U isto vrijeme, ostatak Europe nije mirovao. Španjolska i Francuska su masovno ulagale u infrastrukturu. Litva je razvila nacionalni sustav školovanja trenera. Srbija je nastavila s radom po jasnom modelu, a Slovenija je kasnije stvorila sinegiju između klubova i saveza u razvoju igrača poput Luke Dončića.

Hrvatska je ostala bez strateškog smjera.

Hrvatska košarka maksimalno je ovisila o financiranju i organizaciji koje je omogućavalo socijalističko gospodarsko okruženje. Nakon raspada države i ratnih okolnosti:

• klupski sustavi financiranja potpuno su se urušili,
• dvorane i škole su bile oštećene ili uništene,
• povezani industrijski sustavi koji su financirali klubove prestali su postojati,
• košarka je postala sporedan sport u odnosu na nogomet,
• više nije bilo istih socio-kulturnih poticaja da mladi odabiru košarku.

Sve ove promjene postavile su Hrvatsku u nepovoljan položaj već sredinom 1990-ih, ali tek početkom 2000-ih to se jasno manifestiralo kroz rezultate.

Najvažniji problem hrvatske košarke danas jest činjenica da više ne proizvodi dovoljno kvalitetnih igrača. Ne radi se o tome da uopće nema talentiranih – Hrvatska uvijek ima pojedince. Problem je da nema više generacija. Nema kontinuiteta.

Glavni problemi:

• previše se naglašava individualni dribling i improvizacija,
• premalo se radi na atletici,
• ne prati se razvoj moderne igre u kojoj dominiraju šut i kretanje bez lopte,
• treneri su potplaćeni i nedovoljno educirani,
• sustav napredovanja trenera gotovo ne postoji,
• klubovi nemaju dovoljno novca za naprednu opremu i treninge.

U usporedbi s time, Srbija razvija playmakere, Francuska razvija atlete, Španjolska razvija šutere i taktičku disciplinu, Litva radi cjelovito, a Hrvatska… stoji.

Mladi hrvatski igrači često odlaze prerano. Rezultat je predvidljiv: ne razviju se do kraja, ne dobiju odgovornost i ne nauče igrati seniorsku košarku pod pritiskom rezultata. Primjeri poput Dragan Bendera ili Luke Šamanića ilustriraju problem: ogroman potencijal, ali odlazak u NBA prije nego što su bili psihički, fizički i taktički spremni.

U klubovima bez velike minutaže mladi igrači stagniraju.

Hrvatska liga danas ne može razviti ni igrače ni trenere. Nosi se mukom preživljavanja, klubovi jedva funkcioniraju, a najbolji igrači odlaze čim se ukaže prilika. Bez barem dva-tri jaka kluba, liga stagnira, a time i razvoj.

Uloga saveza trebala bi biti strateška i koordinativna, a ne samo organizacijska. Problem je što je HKS godinama:

• mijenjao izbornike prečesto,
• stvarao represivne umjesto razvojnih modela,
• nije modernizirao natjecanja,
• nije ulagao u edukaciju trenera,
• nije stvorio nacionalne razvojne centre,
• bio vođen kratkoročnim ambicijama, a ne dugoročnom vizijom.

Moderna košarka iz temelja je drugačija od one iz 1990-ih. Naglasak je na:

• brzini,
• šutu za tricu,
• raznovrsnim igračima bez fiksnih pozicija,
• sposobnosti čuvanja više pozicija,
• fizičkoj dominaciji,
• pick-and-roll igri,
• brzim tranzicijama.

Hrvatska i dalje igra sporo, s premalo šuteva, premalo kreacije i premalo agresije u obrani. Ne zato što igrači to ne žele, nego zato što sustav koji ih razvija nije usklađen s globalnim trendovima.

Bez pravog playmakera ne može se igrati moderna košarka. Hrvatska već desetljećima ne proizvodi playmakere koji:

• probijaju obranu,
• stvaraju višak,
• igraju pick-and-roll,
• vode ekipu,
• donose odluke u zadnjim sekundama.

Sve reprezentacije koje postižu rezultate imaju playmakere koji dominiraju u svojim klubovima. Hrvatska ih nema.

Hrvatska reprezentacija rijetko izgleda kao ekipa koja se obrambeno bori. Nedostaje:

• obrana jedan na jedan,
• preuzimanje pick-and-rolla,
• agresivnost,
• zatvaranje reketa,
• komunikacija,
• fizička snaga.

U modernoj košarci ne postoji reprezentacija koja postiže rezultate bez vrhunske obrane. Hrvatska tu zaostaje desetljećima.

Često se loši rezultati reprezentacije prikazuju kao glavni problem. Međutim, reprezentacija je samo posljednja karika u lancu. Ona samo odražava sve ono što klubovi, savezi i razvojne strukture rade godinama prije toga.

Loša reprezentacija znači lošu ligu, loš rad s mladima i loše planiranje. Nije obratno.

Gotovo svake dvije godine Hrvatska mjenja izbornika. Svaki izbornik donosi novi sustav, novi stil igre, nove kriterije. To stvara zbrku umjesto stabilnosti. Velike košarkaške sile mijenjaju izbornika samo kad je nužno, i uvijek u skladu s dugoročnim planom.

Najveći problem je taj što hrvatski igrači u svojim klubovima često imaju skromnu minutažu i još skromnije uloge. Neki su rezervisti, neki igraju po desetak minuta, a neki jedva nastupaju.

A onda se od njih očekuje da u reprezentaciji postanu nositelji igre. To je nerealno.

Devedesetih godina košarka je u Hrvatskoj bila jednako popularna kao nogomet. Danas nogomet dominira medijski, financijski i društveno. Djeca se upisuju u nogomet jer roditelji vjeruju da je „puno isplativiji i sigurniji sport”.

Košarka postaje izbor manjine.

Stare generacije hrvatskih košarkaša bile su poznate po gladi, karakteru, žestini, natjecateljskom duhu. Danas mnogi mladi igrači ulaze u sport s očekivanjem brzog uspjeha, velike plaće i lakog puta. Nema dovoljno borbenosti, nema dovoljno žrtve.

Ovo je složen problem, ali je prisutan.

Hrvatska ima kvalitetnih trenera, ali nema sustav koji bi im omogućio usavršavanje. U mnogim europskim zemljama postoje nacionalne akademije, programi licenciranja i obvezna edukacija.

U Hrvatskoj toga nema. Mnogi treneri rade prema metodama iz 1990-ih i prije.

Mali broj dvorana, zastarjeli uvjeti i nedostatak modernih trening centara sustavno usporavaju razvoj. Mnoge škole i klubovi rade u prenamijenjenim prostorima, što otežava napredak.

Bez jakih klubova nema ni jakih igrača. Hrvatski klubovi jedva preživljavaju financijski, što se vidi po:

• odlascima najboljih igrača,
• nedostatku stranaca koji podižu kvalitetu,
• lošoj infrastrukturi,
• manjku dugoročnih projekata.

Košarka je danas globalna. Nije dovoljno biti tradicionalna košarkaška zemlja. Treba pratiti ritam svijeta.

Danas su:

• Francuska najveći proizvođač NBA igrača u Europi,
• Kanada eksplodirala zahvaljujući NBA i NCAA sustavu,
• Srbija i Litva i dalje stabilne,
• Španjolska ima najorganiziraniji sustav u Europi.

Hrvatska u ovom svijetu izgleda kao da je ostala ukopana u 1990-ima.

• uvođenje modernih treninga,
• naglasak na šut, atletiku i taktiku,
• sustav razvoja playmakera,
• poticanje rada na individualnoj obrani.

• licenciranje,
• međunarodne edukacije,
• obavezna stručna usavršavanja.

• stabilizacija klubova,
• smanjenje broja stranaca,
• poticanje mladih igrača,
• financijska podrška.

• profesionalizacija saveza,
• dugoročna strategija razvoja,
• nacionalni centar za košarku.

Možda Hrvatska više nikada neće ponoviti uspjehe iz 1990-ih – to je bila posebna epoha, spoj generacijskog talenta i okolnosti. Ali Hrvatska se može vratiti u vrh europske košarke, ako sustav postane moderan, profesionalan i stabilan.

Hrvatska ima:

• talent,
• tradiciju,
• kulturni identitet košarke,
• trenerski potencijal,
• primjer Dragana Bendera, Zubca, Šarića, Hezonje i drugih da se još može proizvesti vrhunski igrač.

No ništa se neće promijeniti ako se sustav ne reformira.

Zašto je Hrvatska danas loša u košarci?

Zato što:

• ne proizvodi dovoljno igrača,
• treneri nisu modernizirani,
• liga je slaba,
• savez je bez vizije,
• modernu košarku nismo usvojili,
• nogomet je preuzeo sve,
• mentalitet je drugačiji,
• infrastruktura je zastarjela,
• konkurencija je jača nego ikad.

No Hrvatska košarka ima nešto što se ne može kupiti: tradiciju i identitet. Ako se napravi reforma, ako se uloži u trenere, infrastrukturu i mlade, ako se modernizira sustav i vrati vizija – košarka se može vratiti.

Možda ne na razinu 1990-ih, ali sigurno u europski vrh.