Zašto ljudima smetaju gradski maratoni?

Maraton nije samo utrka. On je manifestacija urbanog duha, fizičkog napora, volje, discipline i zajedništva. Kada tisuće ljudi trče kroz grad, oni ne trče samo za sebe – oni trče za grad. Trče za ideju da zajednica ima trenutke u kojima slavi energiju, ljudskost i pokret.

Zagrebački maraton, koji se održava već više od tri desetljeća, postao je upravo to – gradski ritual. On je, poput Adventa ili Noći muzeja, dio kolektivnog identiteta, prilika da Zagreb pokaže da je europska metropola koja razumije važnost sporta, rekreacije i javnog prostora.

Veliki gradovi svijeta znaju što znači maraton. London, Berlin, New York, Boston, Pariz – svi oni danima prije događaja dišu u ritmu priprema. Gradovi se na te dane ne zatvaraju – oni se otvaraju. Maraton postaje dan ponosa, prilika da se ulice, inače rezervirane za automobile i svakodnevnu žurbu, prepuste ljudima. U Zagrebu, čini se, još uvijek učimo tu lekciju – da grad pripada svima, a ne samo prometu.

Kada se govori o zatvaranju prometnica, kritičari često ističu praktične razloge: „Ne mogu na posao“, „Kasnim na obiteljski ručak“, „Sve je blokirano“. I doista, gradski maratoni zahtijevaju logističku prilagodbu. Promet se mijenja, određene dionice se zatvaraju, a vozači moraju pronaći alternativne rute. No trajanje tih izmjena obično se mjeri u satima – ne danima, ne tjednima.

Za usporedbu, kada se održavaju građevinski radovi, proslave, politički skupovi ili koncerti, promet se često zatvara jednako dugo – pa nitko ne dovodi u pitanje njihovo održavanje. Kada se pak radi o sportu, reakcije su oštrije, gotovo netrpeljive, kao da se ljudima koji trče pripisuje krivnja što žele disati i živjeti drugačije od onih koji voze.

Zanimljivo je da se u mnogim svjetskim gradovima stanovnici ponose upravo tim „zatvorenim“ danima. U New Yorku ljudi izlaze na ulice s transparentima, glazbenici sviraju uz stazu, djeca dijele vodu trkačima. U Zagrebu, nažalost, često čujemo zvuk trube automobila prije nego pljesak podrške.

Trkači koji sudjeluju u maratonu nisu anonimni prolaznici. To su ljudi koji treniraju mjesecima, ponekad i godinama, da bi tog dana prešli cilj. Mnogi trče za humanitarne svrhe, za oboljele članove obitelji, za prijatelje, za vlastiti oporavak nakon bolesti ili osobne krize. Maraton nije samo natjecanje – on je životna priča svakog pojedinca koji kroči na start.

Publika uz stazu dio je te priče. Kada građani dođu podržati trkače, oni sudjeluju u nečemu što nadilazi sport. U jednom trenutku grad postaje zajednica – nema razlike između onih koji trče i onih koji stoje uz rub pločnika i bodre. Ulice, koje su inače prostor žurbe, stresa i nervoze, pretvaraju se u arenu solidarnosti.

Zato bi bilo pogrešno gledati na maraton kao na „ometanje prometa“. On je zapravo – promet života. Na nekoliko sati, ulice se predaju ljudima, koracima, znoju, osmijesima. To nije smetnja, to je odmor – od asfalta i benzina, od trubljenja i stresa.

Zagrebački maraton nije samo sportska manifestacija, već i događaj koji ima stvaran učinak na grad. U Zagreb tih dana dolaze trkači iz cijelog svijeta – iz Slovenije, Mađarske, Austrije, Italije, pa i iz puno udaljenijih zemalja. Oni dolaze s obiteljima, plaćaju smještaj, jedu u restoranima, kupuju suvenire. Turistička zajednica svake godine bilježi porast posjećenosti upravo za vikend maratona.

Gradovi poput Berlina ili Amsterdama od svojih maratona ostvaruju milijunske prihode, a njihova gradska infrastruktura odavno je prilagođena događajima takvog tipa. Zagreb, koji se sve više pozicionira kao europska destinacija, upravo kroz maraton pokazuje da može funkcionirati kao veliki grad – s dušom, s ritmom, s organizacijom i s gostoprimstvom.

Privremeni zastoj prometa, dakle, nije gubitak – to je ulaganje u prepoznatljivost, u reputaciju, u turizam, u zdravlje. Za nekoliko sati zatvaranja, Zagreb dobiva međunarodnu pozornicu i poruku da njegovi građani razumiju važnost javnog života i zajedničkog iskustva.

Maraton je i simbol zdravlja – u vremenu kada sjedimo više nego ikad, kada se krećemo manje nego ikad, kada su bolesti sjedilačkog načina života epidemijske, maraton je suprotnost pasivnosti. On poručuje da grad nije samo prostor automobila, nego i tijela, daha, kretanja.

Promicanje zdravog načina života kroz ovakve događaje ima dubok društveni značaj. Svako dijete koje vidi tisuće ljudi kako trče, svaka osoba koja odluči obući tenisice i krenuti s laganog jogginga, rezultat su tog trenutka inspiracije. I tu prestaje svaka rasprava o tome „je li vrijedilo zatvoriti ceste“. Vrijedilo je, jer ono što se time potiče – zajedništvo, zdravlje, entuzijazam – ne može se izmjeriti u minutama vožnje.

Kultura grada ne mjeri se brojem parkirališta, nego brojem događaja koji okupljaju ljude. Zagreb ima kazališta, muzeje, festivale – ali maraton ima nešto što ostali nemaju: fizičku energiju, emociju i ritam koji doslovno prolazi kroz grad. To je identitet koji povezuje sve – trkače, gledatelje, turiste, starije i mlađe.

Jedan od ključnih argumenata u prilog maratonu jest upravo ideja javnog prostora. Ulice, koje svakodnevno koristimo samo kao tranzitne rute, na dan maratona postaju pozornica. To je rijedak trenutak u kojem grad pripada svima.

Zagreb, poput drugih metropola, treba učiti koristiti javni prostor kao mjesto događanja, a ne samo kao infrastrukturnu liniju. Kada se nekoliko sati godišnje te iste ulice zatvore za promet, to nije gubitak – to je povrat prostora ljudima. U svijetu u kojem sve više vremena provodimo u automobilima, uredima i stanovima, upravo su takvi događaji podsjetnik da grad postoji i izvan četiri zida.

Zatvaranje cesta zbog maratona zapravo otvara grad – otvara ga ljudima, pogledima, dahu, koracima. U tom smislu, privremeni prometni zastoj ima simboličku vrijednost: to je trenutak kada automobili zastanu, a čovjek prođe. I to je možda najljepša definicija modernog grada.

Mediji često naglašavaju pritužbe – jer su pritužbe glasne, jednostavne, brze. „Grad blokiran“, „Vozači ljuti“, „Zagrebačke ulice zatvorene“ – to su naslovi koji privlače pažnju, ali rijetko objašnjavaju kontekst. Ono što rijetko vidimo na naslovnicama jesu tisuće osmijeha, fotografije sugrađana koji plješću, djece koja bodre trkače, volontera koji dijele vodu i banane, starijih ljudi koji s prozora mašu maratoncima.

Mediji bi, kao i javnost, trebali promijeniti perspektivu: maraton nije problem, nego ponos. Kad bi svaki put kad se zatvori nekoliko ulica zbog sporta naslov bio „Grad trči zajedno“, a ne „Grad stoji zbog trke“, možda bismo svi osjetili da živimo u mjestu koje cijeni zajedništvo, a ne samo udobnost.

Maraton, kao i svaki oblik kretanja, nosi snažnu simboliku. U vremenu kada se društvo često dijeli, kada dominiraju pritužbe, cinizam i nezadovoljstvo, maraton je suprotan – on je kretanje naprijed, doslovno i metaforički.

Trkači na startu ne razmišljaju o prometnim preprekama, nego o cilju. Oni ne gledaju koliko je teško, nego koliko vrijedi. U tom smislu, maraton je slika društva kakvo bismo željeli: gdje ljudi napreduju vlastitim korakom, ali zajedno stvaraju ritam zajedništva. Kada tisuće koraka odjekuju Ilicom, Savskom, Zrinjevcem, to nije buka – to je puls grada.

Zagreb, kao i svi veliki gradovi, mora naučiti da život u zajednici znači i dijeljenje prostora, i strpljenje, i empatiju. Privremeni zastoji, zatvaranja i promjene prometa nisu kraj svijeta – oni su mali kompromis za nešto što gradu daje identitet.

Maraton je dan kada se pokazuje koliko smo spremni podržati druge, koliko razumijemo važnost javnog života i koliko smo, kao građani, sposobni izaći iz vlastite zone udobnosti. Ako ne možemo nekoliko sati godišnje pustiti grad da diše drugačije, pitanje je – koliko uopće dišemo kao zajednica?

Zato bi pravi naslov svake rasprave trebao glasiti: „Zašto ne bismo voljeli gradske maratone?“ Jer oni su više od sporta. Oni su dokaz da grad još ima srce, da ljudi još mogu biti zajedno, da ritam koraka može biti jači od zvuka sirena.

Zagrebački maraton nije smetnja – on je slavlje. Slavlje tijela, duha i grada.I zato, kad iduće godine čujete da su ulice zatvorene, ne pitajte „Zašto?“, nego recite – „Napokon!“