Zašto se često vrijeđa nogometne suce?

Vrijeđanje sudaca često proizlazi iz činjenice da je nogomet igra u kojoj jedna jedina odluka može promijeniti tijek utakmice, pa čak i čitave sezone. Dosuđeni kazneni udarac, crveni karton, nedosuđeni prekršaj ili milimetarski zaleđeni pogodak mogu odlučiti tko ide dalje u natjecanju, tko ispada iz lige ili tko osvaja naslov. Kada se dogodi situacija koja navijačima ili igračima djeluje nepravedno, sudac u njihovim očima postaje krivac za sve. U takvim trenucima emocije nadvladaju razum. Mnogi zaborave da sudac ima samo djelić sekunde za odluku, dok navijači situaciju analiziraju kroz reprize, komentare i usporene snimke.

Suci su i najvidljivije autoritete na terenu, a ljudi prirodno reagiraju na autoritet – posebno kad se osjete oštećenima. Psihološki gledano, lakše je emocionalnu frustraciju usmjeriti prema jednoj osobi nego prihvatiti da je krivac možda vlastita momčad ili igrač koji je promašio zicer. U tom smislu sudac postaje “gromobran”, figura koja preuzima sav teret nezadovoljstva. Primjeri su brojni: od hrvatskog derbija Dinama i Hajduka, gdje se suce godinama smatra “krivcima” bez obzira na tijek utakmice, do međunarodnih scena kao što je slučaj Japanca Yuichija Nishimure, kojeg su navijači Hrvatske vrijeđali nakon spornih odluka na Svjetskom prvenstvu 2014. Sudac je često prva osoba prema kojoj se usmjerava bijes.

Dodatni problem stvara percepcija pristranosti. Iako većina sudaca nastoji biti objektivna, povijest hrvatskog i svjetskog nogometa obilježena je aferama zbog kojih je povjerenje narušeno. U Italiji je to bio Calciopoli, zbog kojeg je Juventus poslan u drugu ligu, u Hrvatskoj razni sudački skandali iz 2000-ih, a na svjetskoj razini brojne kontroverze oko suđenja na velikim natjecanjima. Navijači, jednom kad izgube povjerenje, teže prihvaćaju da su sudačke pogreške zapravo – pogreške, a ne zavjere. Upravo zato se svaka greška percipira kao namjera, što stvara plodno tlo za vrijeđanje.

Suci se ponekad vrijeđaju i zato što nogometni akteri olako opravdavaju svoje loše rezultate upravo udaranjem po sudačkim odlukama. Ako trener nakon poraza pred kamerama iznese niz kritika, navijači to doživljavaju kao “dokaz” da je sudac uistinu pogriješio, pa time vrijeđanje postaje “opravdano”. Jedan od najpoznatijih primjera je Mourinhov ispad prema švedskom sucu Andersu Frisku, koji je doveo do toga da je Frisk zbog prijetnji prestao suditi. Hrvatski treneri također često “podgriju” atmosferu, bilo javnim prigovorima, bilo pritiskom prije važnih utakmica.

Posebna dimenzija uvreda prema sucima dolazi s tribina, gdje anonimnost mnoštva daje osjećaj nekažnjivosti. Navijačke skupine često imaju ritualizirane uvrede koje nemaju veze ni sa stvarnim znanjem o suđenju ni s konkretnom situacijom. U HNL-u su vrijeđanja sudaca postala gotovo folklor – neovisno o tome kako netko sudi, gotovo sigurno će biti izvrijeđan. To govori o kulturi navijanja, koja je često više okrenuta iskaljivanju frustracija nego samom sportu.

U posljednje vrijeme ni tehnologija nije riješila problem. VAR je, barem teoretski, trebao smanjiti napetosti i povećati pravednost, ali se dogodilo suprotno: odluke su postale još detaljnije analizirane, a svaka nepreciznost dovodi do novih teorija urota. Prve na pamet padaju sporne odluke suca Nestora Pitane u finalu Svjetskog prvenstva 2018. između Hrvatske i Francuske te curenje snimaka iz VAR sobe u HNL-u kao posljedica nezadovoljstva navijača. Možemo se prisjetiti i kontroverzi u Premier ligi, gdje je VAR pogrešno poništio pogodak Liverpoola protiv Tottenhama, što je izazvalo ogroman val napada na suce. Tehnologija je uklonila neke pogreške, ali je stvorila nove – često birokratske i teško razumljive. Kada navijači ne razumiju kriterij, lako ga doživljavaju kao nepravedan.

Ipak, valja naglasiti da vrijeđanje sudaca nikada ne donosi ništa dobro nogometu. Suci postaju nesigurniji, razvija se atmosfera straha i nepovjerenja, mladi ljudi ne žele postati suci, a kvalitetni odlaze. Posljedica toga je još lošije suđenje, što opet izaziva još više uvreda – začarani krug iz kojeg se teško izvući. Nogometna zajednica, od saveza do klubova, rijetko ozbiljno stane u zaštitu sudaca, iako je činjenica da bez njih nema ni jedne utakmice.

Kada se pogleda cijela slika, vrijeđanje sudaca rezultat je kombinacije emocija navijača, pritiska klubova, medijskih tenzija, povijesnih skandala i strukturalnih nedostataka u sudačkoj organizaciji. Sukladno tome, rješenje nije jednostavno niti brzo. Potrebna je bolja edukacija sudaca, veća transparentnost, strože sankcije za napade i, možda najvažnije, promjena sportske kulture. Nogomet bi trebao biti igra, a ne traženje krivaca. Tek kada društvo prihvati da pogreške postoje i da su dio sporta, vrijeđanje sudaca prestat će biti svakodnevni folklor i postati rijetka devijacija, a ne norma.