Katastrofalna organizacija neka nas motivira

Izabranici Dagura Sigurdssona u vrlo kratkom razdoblju odigrali su dvije iznimno zahtjevne i emotivno iscrpljujuće utakmice protiv Slovenije i Mađarske, dvoboje koji su odlučivali o plasmanu u završnicu prvenstva. Umjesto da nakon toga dobiju minimalne uvjete za oporavak i pripremu, hrvatski reprezentativci već su sljedeće jutro morali na put. Nepuna četiri sata vožnje autobusom od Malmöa do Silkeborga ostavila su vidljiv trag – umor je bio toliki da su igrači, iscrpljeni i bez pravog odmora, spavali na podu autobusa.

Posebno je porazna činjenica da je Hrvatska jedina reprezentacija koja se ne nalazi u Herningu, gradu u kojem se igraju polufinalni i završni susreti, već čak 40 minuta udaljena od dvorane. U turniru ove razine, gdje detalji odlučuju pobjednika, takva logistika stvara dodatni stres, gubi dragocjeno vrijeme i nepotrebno troši energiju igrača koji bi se trebali fokusirati isključivo na teren.

Problemi, nažalost, nisu stali samo na putovanjima i smještaju. Hrvatski reprezentativci žalili su se i na prehranu, a situacija je kulminirala kada su u obroku pronađeni crv i plastika. Već ranije bilo je prigovora da hrana koju su osigurali organizatori nije primjerena profesionalnim sportašima koji igraju utakmice visokog intenziteta, no ovakav propust prelazi granicu tolerancije i postavlja ozbiljna pitanja o brizi za sudionike prvenstva.

Sve to natjeralo je izbornika Dagura Sigurdssona da sazove izvanrednu press-konferenciju, na kojoj nije skrivao bijes i razočaranje. Njegove riječi odjeknule su snažno i jasno opisale apsurd situacije u kojoj se Hrvatska našla.

– Nisam imao vremena razmišljati o utakmici! Došli smo u Herning u 14:30 i onda sam morao doći ovdje. To je smiješno. Nismo locirani u blizini dvorane. Vozio sam se 35 minuta za ovaj cirkus, i onda se 35 minuta moram vraćati nazad. Bit će 18 sati kad se vratim. Morali smo igrati dvije utakmice u 22 sata. Sljedeće jutro nas ubace u bus kao kokoške i dobace do mjesta gdje smo jako daleko od svega. Onda još moram doći ovdje odraditi press-konferenciju. Mi smo u polufinalu. Ovo je šokantno i skandalozno. Hvala vam svima. Bit ću sretan kada budem mogao otići. Samo mi recite kad mogu otići – poručio je vidno iznervirani Islanđanin.

Rijetko se viđa da jedan izbornik na ovako otvoren i brutalan način prozove organizatore, no u ovom slučaju teško mu je zamjeriti. Hrvatska je na parketu izborila polufinale, krvavo i pošteno, a zauzvrat je dobila uvjete koji ne priliče ni prosječnom turniru, a kamoli Europskom prvenstvu.

– Nisam mogao održati trening s ekipom. Ovo je potvrda da EHF ne mari o igračima i ekipama. Oni kao da proizvode brzu hranu, ne mare za kvalitetu već samo prodaju. Glavno da naprave dobar show i dobru presicu. Nema veze što smo se vozili četiri sata iz Malmöa. Ovo je alarmantno i ne prihvaćam takav pristup. Znam da je teško, ali kada postane nepošteno prema nekima, moram reagirati. Dosad se nismo žalili, ali kada se probudiš i moraš odraditi ovoliko putovanje, to nije u redu – dodao je.

Ipak, povijest hrvatskog sporta uči nas jednoj važnoj stvari – kada je najteže, kada okolnosti nisu fer i kada se čini da je sve protiv nas, tada se budi onaj poznati hrvatski inat. Umjesto da klonemo duhom, upravo ovakve situacije često su nas gurale prema najvećim uspjesima. Zajedništvo, prkos i vjera u vlastitu snagu ono su što je ovu reprezentaciju dovelo do polufinala, i to im nitko ne može oduzeti.

Neka katastrofalna organizacija bude dodatni motiv, a ne izgovor. Neka igrači, unatoč umoru i frustraciji, još jednom pokažu srce, karakter i ponos koji nose hrvatski dres. Bez obzira na sve prepreke, Hrvatska je ponovno među najboljima u Europi – a sada je trenutak da se na parketu odgovori na jedini pravi način.