Da se vratimo koju godinu unazad, pet pobjeda u prvih šest premijerligaških utakmica Cedevite ne bi predstavljalo iznenađenje. Međutim, drugačija su vremena, mnogo se toga promijenilo od tada, pa tako i klub koji je jedno vrijeme harao hrvatskim košarkaškim okvirima. Parketima Doma košarke na Velesajmu sada trče neki novi klinci, daleko od srži hrvatske sportske javnosti. Omjer 5-1 ovih dečki najveće je pozitivno iznenađenje dosadašnjeg dijela HT Premijer lige, a iza ovakvih rezultat stoji vrlo poznato ime, ne samo u hrvatskoj, nego i europskoj košarci. On je Damir Mulaomerović, 47-godišnji Tuzlanin koji je ljetos na klupi novih „Vitamina” naslijedio Marka Trninića nakon što je ovaj osigurao ulazak u elitni rang naše košarke. Osim ljudi na klupi, ništa se značajnije nije promijenilo – rezultati su i dalje blistavi.
Cedevita Junior rušenjem Splita u prvom kolu pokazala je svima da je se paze. Zadar je odigrao vrlo ozbiljnu utakmicu nasuprot njih, a u petak predstoji Ciboni da proba ponoviti isto. Malo sam provirio na jutarnji trening misleći kako ću ponekog igrača uhvatiti van fokusa, no svi su potpuno unutra, već sada spremni uhvatiti se u koštac s „Vukovima”.
– Atmosfera je odlična i to je slučaj od početka sezone. Za to su, jasno, najviše zaslužni izvrsni rezultati. Momci su željni dokazivanja i jedva čekaju okršaj s Cibonom u petak. Bit će to pravi izazov.
Omjer 5-1 zvuči i više nego dobro, zar ne?
– Vjerovali smo da možemo pružati jako dobre igre, ali da nam je netko ponudio takav omjer, objeručke bismo ga prihvatili. Ovakvi rezultati plod su velikog rada i odricanja te kad si pošten prema tome, lopta te naposljetku i nagradi. Prošli smo sve zamke ekipa koje su slične kvalitete. Ne živimo u iluzijama da idemo pobjeđivati Cibonu, Zadar i Split, kojeg smo u prvom kolu iznenadili. Ta nam je pobjeda dala mnogo samopouzdanja, pogotovo mladoj ekipi kao što je ova.
Roster ove Cedevite velika je nepoznanica, pa čak i onima koji detaljnije prate stanje na hrvatskim parketima. Valja izdvojiti Svena Smajlagića, ujedno i najstarijeg člana ovih „Vitamina” i sina proslavljenog rukometaša Irfana te Roka Radovića, Slovenca koji unatoč navršenih 20 godina već ima podosta iskustva, pogotovo igranja u ljubljanskoj Cedeviti i nastupanja u europskim natjecanjima.
– Dodao bih ovdje i Filipa Bundovića koji nam daje ekstra kvalitetu na unutarnjim pozicijama. Dijete je Cedevite, još nije star, 27 mu je godina. Smajlagić je jako unaprijedio igru, puno odgovornije igra, a krasi ga i iskustvo igranja vani. Što se tiče Roka, karakterno je odlična osoba, donio nam je stabilnost što se tiče obrambenog segmenta igre. Radi se o fizički jako moćnom i kvalitetnom igraču. Ono što je na meni da mu pomognem je poboljšavanje napadačke igre, da se diže iz utakmice u utakmicu. Donio nam je jako mnogo kvalitete, pogotovo na pozicijama 3 i 4 koje pokriva – zatim dodaje…
– Uživam radeći s mladim momcima koji su željni rada i dokazivanja. Veliko mi je zadovoljstvo. Ima ovdje momaka koji prvi put igraju Premijer ligu. Primjerice, Josip Batinić je stigao iz BiH lige i odličan je, pa onda Emir Šabić za kojeg smatram da je najbolji šuter u ligi, potom mladi dečki poput Bošnjaka i Kučića koji već igraju podosta, pa 17-godišnji Jelavić koji će, siguran sam, biti iznenađenje u sljedećim godinama. Drago mi je što igramo brzu, atraktivnu košarku. Nekad je takva igra i rizična, no to je ono što ljudi žele vidjeti – igru na 90 poena, a ne na 50 ili 60.
„Cibona je najbolja u Hrvatskoj”
Pored brojnih vrlina ove momčadi, treba istaknuti i jednu manu koja je postala izražena u posljednje vrijeme, a to je loš ulazak u utakmice. Loše se krenulo protiv Šibenke, a onda još lošije protiv slabijeg Alkara. Dojam je da bi ponavljanje scenarija odnijelo svaku nadu u pobjedu već nakon deset minuta protiv Cibone u petak?
– Slažem se da bi moglo biti kobno. Dosta je u ovom primjeru izražena psihička komponenta. Primjerice, u Šibeniku smo odigrali sjajno drugo poluvrijeme i nakon toga nas je, jasno, čekao naporan put. Lošu prvu četvrtinu protiv Alkara možemo donekle opravdati naporom, autobusom, ali ono što me naljutilo je psihički slab ulazak u utakmicu. Mentalno smo labilno otvorili susret, a Sinjani nisu imali niti jednu pobjedu. S takvim pristupom u petak, Cibona će nas sigurno kazniti, budući da se radi o, prema mom mišljenju, najboljoj ekipi u Hrvatskoj. Vrlo su atletični, mladi, igraju brzu i modernu košarku, kao i mi, samo s puno više iskusnih pojedinaca i većom rotacijom.
Upravo je Mulaomerović na klupi Cibone radio sjajne stvari dok je ondje bio trener od 2015. do 2017. godine. Malo je iznenađenje bilo vidjeti ga na odlasku prije četiri godine, no, u neku ruku, i dobro mu je došao odmor od hrvatskih medija.
– Nakon Cibone otišao sam na Kosovo, radio u Prištini, ondje stekao neka nova poznanstva, imao jako dobru sezonu. Dogurali smo do petoga kola FIBA-inog Eurokupa gdje smo ispali od Varesea. Taj odlazak mi je dobro došao, međutim, hrvatsku košarku uvijek pratim. Na kraju krajeva, košarka je moj život.
U međuvremenu je nastupio i povratak u rodnu Tuzlu, u svoju Slobodu. Nema do rodnoga mjesta…
– Sloboda je moj klub i tamo su mi prijatelji, među kojima je i predsjednik kluba. Uvijek ću biti vezan uz Slobodu. Prije nego sam se ondje vratio, zvao me predsjednik da spasim klub od ispadanja iz ABA 2 lige i to sam i napravio. Tuzla mi je rodni grad, proveo sam ondje mnogo vremena sa svojim ocem koji je preminuo kad sam bio na klupi reprezentacije. Prije korone bilo je i tri-četiri tisuće ljudi na domaćim utakmicama Slobode tako da mi je bio pravi užitak.
„Za susret s Riversom pripremao sam se tjedan dana”
Brojni vrhunski klubovi nose i brojne vrhunske igrače. Mulaomerović je bio te sreće da dobije poziv u najbolje europske lige, a posebno će biti upamćen navijačima u Grčkoj, gdje je branio boje Panathinaikosa, Olympiacosa, PAOK-a i Panelliniosa. Tamo je dijelio svlačionicu sa sjajnim igračima, a u susjednoj Turskoj bio je jedan od prvih seniorskih suigrača tada mladog Heda Turkoglua, kasnijeg finalista NBA lige s Orlando Magicom (2009.).
– Turkoglu je tad još bio tinejdžer, Efes mu je bio prvi klub u profesionalnoj karijeri. Kasnije je, zaista, napravio veliku karijeru, a danas je predsjednik turskog Saveza. Sport je najviše lijep po tome što gdje god da ste igrali, uvijek će vam u sjećanju ostati ljudi i prijatelji s kojima ste igrali. Ne bih želio nekoga izdvajati da se ne bi netko drugi naljutio. S mnogima sam u kontaktu i odasvud nosim lijepa i ugodna iskustva. Bilo je jako dobrih suigrača, i u Italiji, i u Panathinaikosu i drugdje – mišljenja je Cedevitin strateg te nastavlja na temu „Tko je bio najbolji suparnik?”
– Bilo je jako dobrih igrača u razdoblju moje profesionalne karijere. Moram priznati da sam bio fasciniran pokojnim Henryjem Williamsom koji je 90-ih igrao u Benettonu, ali i s Davidom Riversom, sjajnim playmakerom, jednim od najboljih koji je igrao u Europi tada, a ranije je s Olympiacosom osvojio Euroligu. Sjećam se da sam se sedam dana pripremao za dvoboj protiv njega u dresu Cibone gledajući razne kazete, budući da me čekao izravni dvoboj s njim.
Zanimljiva je crtica iz prošlosti ta da je jako malo nedostajalo da Mulaomerović zaigra zajedno s velikim Dominiquem Wilkinsom, i to u talijanskom Fortitudu iz Bologne.
– Jasno da to nije bilo u mojoj domeni, klub je o tome odlučivao. Sjećam se da su te 1998. godine odlazili Wilkins i Rivers, a došli smo Karnišovas i ja. Imponiralo nam je da mijenjamo takva dva igrača. Karnišovas je trenutno na visokoj poziciji u Chicago Bullsima i još uvijek smo u kontaktu.
Apsolutni highlight karijere bilo je osvajanje Eurolige s Panathinaikosom 2002. godine protiv Kinder Bologne na njihovom parketu. Mulaomerović glavni play, Dejan Bodiroga uz njega, Željko Obradović na klupi, a s druge strane Manu Ginobili u posljednjoj velikoj europskoj utakmici prije odlaska u Spurse (zabio skoro 30 poena u tom finalu). Trema? Da ili ne?
– Trema uvijek postoji i ona je uvijek dobra. To je taj strah koji te tjera na oprez. Jedina je opasnost da te ta trema može preuzeti, a ta je opasnost veća čim igrate finale Eurolige. Te sam sezone imao težu ozljedu leđa i vratio sam se nedugo prije tog finala. Zato mi je taj naslov iznimno drag, ali i zbog toga što smo bili podcijenjeni. U polufinalu smo igrali protiv Maccabija koji je imao širi roster od nas. Pa potom finale nasuprot Ginobilija, Grangera, Sanija Bečirovića. Mi smo tu finalnu utakmicu odigrali sa samo jednom pravom „peticom”. To je pravi dokaz koliko je košarka timski sport, a prvih 15 minuta nakon završetka utakmice san su svakog sportaša. Već nakon sat vremena lagano se vraćamo u kolotečinu i sami sebi govorimo – sutra je novi dan.
„Imao sam poziv Bucksa”
Godinu dana Damir je dijelio svlačionicu s Bodirogom u Panathinaikosu. Mnogi kažu da je Bodiroga najbolji košarkaš koji se nikada nije otisnuo „preko bare”.
– U potpunosti se slažem s tom tvrdnjom. Dejan je, prije svega, vrhunski čovjek i vrhunski košarkaš. Mnogi ljudi su ga gledali samo u finalima i velikim utakmicama, no ja sam ga vidio u brojnim drugim dvobojima i zaista se radilo o sjajnom igraču. Zašto nije otišao u SAD, često smo razgovarali o tome unutar kluba, ne mogu reći sa sigurnošću. Znam da je veliki fan europske košarke pa je, vrlo vjerojatno, procijenio kako je najbolje ostati u Europi, uz sve karakteristike koje ima.
A što je u vezi Vas? Postoji li kod Vas prisutna žal što nikad niste obukli dres nekog NBA kluba?
– Kad sam bio u Efesu imao sam poziv iz Milwaukee Bucksa. Iako mi je zov NBA-a imponirao, imao sam u Turskoj još godinu dana zagarantiran ugovor. Na kraju krajeva odlučio sam ostati. Malo mi je žao što nisam probao da vidim kako bih se snašao, no u to vrijeme je bilo mnogo teže otići u NBA nego danas. Svi možemo biti zahvalni Draženu, Divcu, Kukoču i ostalima koji su otvarali put Europljanima.
Mulaomerović je bio dijelom brojnih sjajnih timova, pa tako i onog Zagrebovog koji je prije desetak godina osvojio prvenstvo, Kup i igrao Euroligu. Bio je to posljednji Damirov igrački angažman. Postoje brojne spekulacije tko je zgazio „Mrave”, od onih koji sežu još do 90-ih i odlaska iz kluba velikog „Pepsija”, sve do onih koji okrivljuju lošu politiku tadašnjeg dopredsjednika Tomislava Karamarka.
– U tom razdoblju smo mnogo toga dobrog napravili. Sjetite se samo tko je sve bio u ekipi – Ante Tomić, Hezonja, Šarić, Žorić, Simon, Tomas. Od jednoga maloga kluba napravili smo puno dobrih stvari, došli smo do Eurolige, osvojili prvenstvo i Kup. Zagreb je bio balans između drugih klubova tako da zbog toga nije dobro što se ugasio. Prštao je talentima, a veliki je nedostatak što današnji talenti imaju jedno mjesto manje za kvalitetan razvoj. Mnogo je čimbenika utjecalo na gašenje kluba, vjerojatno i dovođenje skupljih igrača, nastupanje u Euroligi i još štošta drugo.
Cibona je ostavila veliki trag u karijeri i životu Damira Mulaomerovića pa bi bilo u redu da ovaj razgovor završimo s cibosima na repertoaru. Još smo ranije primili na znanje razinu poštovanja koje Cedevitin stručnjak ima prema „Vukovima”, no koliko su, ustvari, perspektivna ekipa?
– Završetak prošle sezone nije im bio naročito dobar, no ove su se sezone jako poboljšali. Složili su vrlo dobru, mladu ekipu koja igra odličnu košarku. Na turniru u Opatiji vidjela se njihova kvaliteta, a moje je mišljenje, još jednom ističem, da su najbolji u Hrvatskoj ovog trenutka. Glavni su pretendenti na osvajanje prvenstva. I u ABA ligi imaju što za reći, gledajući njihov odličan start. Dugo Cibona nije imala ovako dobru ekipu i nije igrala na ovakav način.
Prošli smo petak bili prikovani uz male ekrane gledajući Cibonu i Partizan, a ovoga ćemo tjedna isti dan posvetiti srazu Cibone i Cedevite Junior, dvije vodeće ekipe HT Premijer lige, uz Split. Neka „Vitamini” što dulje prkose najjačima. Što dulje, to će prvenstvo biti zanimljivije.
