Posljednji su dani Svjetskog prvenstva za rukometaše, nažalost, bez hrvatskih reprezentativaca. Navikli smo se ovih dana u godini veseliti nastupima Kauboja, no u Egiptu smo, nažalost, doživjeli debakl koji ne želimo doživljavati u skorašnje vrijeme. Naše brončane reprezentativke kao da su znale da će njihovi kolege podbaciti na sjeveru Afrike, pa su, stoga, one preuzele ulogu „Djeda Božićnjaka“ među Hrvatima, i to na sjeveru Europe, ne pretjerano daleko od pravog Djeda Mraza. Iako je prošlo više od mjesec dana od nezaboravnog Europskog prvenstva u Danskoj, još uvijek se volimo prisjetiti prekrasnih dana kada su padale najveće svjetske rukometne sile pred jednom malom Hrvatskom, neiskusnom, barem što se tiče ženskih reprezentativnih rezultata. Veliki obol u osvajanju povijesne, prve medalje za Hrvatsku na velikim natjecanjima dala je vanjska igračica zagrebačke Lokomotive, nezamjenjiva karika igre izbornika Nenada Šoštarića, Larissa Kalaus. Ona i blizanka Dora (minutu starija!) stalne su članice hrvatske selekcije, a uz sestre Paulu i Stelu Posavec čine drugi par sestara-blizanki. Time je „brončana“ priča zlatnog sjaja još posebnija…
„Ples je bio Ćamilina ideja“
Uspjeli smo pridobiti Larissu na razgovor nakon što se smirila sveukupna euforija te kada je fokus pao na naše rukometaše. Nakon EP-a čekale su je razne „izvannastavne aktivnosti“, gostovanja u emisijama (nedavno na RTL-u), sudjelovanja na svečanostima (izbor SN-a), a onda smo i mi došli na red. Nikako nismo mogli započeti razgovor bez da ju pitamo jesu li se slegli dojmovi nakon nezaboravnog turnira.
– Iskreno, tek se sada, nakon mjesec dana, zapravo sliježu dojmovi i sve ono što smo postigle. Makar, kada god mi netko postavi ovo pitanje, ulovim sama sebe kako se smiješim, a da nisam ni svjesna, kad se sjetim prekrasnih trenutaka u Danskoj.
U hladnu Skandinaviju ispraćene su, praktički, bez ikakvih najava, većina tiskovina, kao i hrvatskih pratitelja sporta, zaboravilo je na njih, još pogotovo kad je stigla vijest kako se na Euro neće uputiti rukometašice Podravke zbog problema s koronavirusom. Nadanja malobrojne javnosti pala su jako nisko, no ne i izbornikova, jer je znao s kojom ekipom raspolaže (pola ekipe činile su igračice Lokomotive). Ključ je bila prva utakmica…
– Jedino očekivanje i cilj koji smo si postavili kao ekipa bio je pobijediti Mađarsku u prvom kolu, dati sve od sebe u tom prvom susretu kako bismo se plasirale s tom pobjedom u drugi krug natjecanja.
Cilj je ostvaren, no vratimo se malo ranije, na pripremu za taj početni dvoboj protiv Mađarica. Europi su se predstavile plesom koji je ušao u anale.
– Mislim da nije nikakvo iznenađenje kad kažem da je Ćamila (Mičijević, op. a.) došla na tu ideju, ha-ha. Dio plesa smo smislile same, dok smo dio odradile kao odgovor na izazov reprezentacije Srbije, u kojoj jedna od igračica pjeva pjesmu „I’m gonna win“. Koreografija je bila dio njenog spota, koju su potom iskoristile na Europskom prvenstvu i izazvale nekoliko reprezentacija da odrade isto. Jedino smo mi zapravo i odgovorile, a ako mogu dodati, i bolje to otplesale od njih, ha-ha.
“Neagu me nije impresionirala“
Plesom su se, čini se, potpuno opustile te nagovijestile Europi: „Čuvajte se“! Mađarska je pala u jednoj tijesnoj utakmici, a onda su slijedile aktualne svjetske prvakinje, Nizozemke. Jedna od najvećih pobjeda u povijesti hrvatske ženske reprezentacije.
– Teško je reći što nam se tada motalo po glavi, ali definitivno stoji da smo nakon te utakmice počele razmišljati na način kako je sve moguće na turniru i da je sve u našim rukama.
Larissa je odigrala jedan strašan susret. Učinak – 9/10. Protiv prvakinja svijeta. Protiv jedne od, ako ne i najbolje vratarke svijeta, Tess Wester!
– Nije bilo nikakvih dogovora da uzmem više šuteva nego inače. Na toj sam utakmici, kao i na svima ostalima, pokušala dati svoj doprinos ekipi i pobjedi reprezentacije. Jednostavno, taj me dvoboj šut išao bolje nego neke druge stoga sam i više koristila tu šansu.
Još jednom dramatičnom pobjedom, u trećem kolu protiv Srbije, izborile su prvu poziciju te susret s Rumunjskom na početku drugoga kruga. Apsolutno glavna zvijezda rumunjske ekipe je Cristina Neagu, jedna od najboljih rukometašica u povijesti, četverostruka osvajačica (rekorderka u oba spola!) nagrade za najbolju igračicu godine na svijetu. No, što uopće može impresionirati hrvatske reprezentativke kad pružaju tako dobre igre…
– Nisam nikad do te utakmice igrala protiv nje, ali moram priznati da me se i nije nešto posebno dojmila. Vidjelo se da je vođa ekipe i da ju cure poštuju, ali van toga – samo još jedna kvalitetna pojedinka čiju smo ekipu ostavile iza sebe na ovom turniru.
Na redu su bile Norvežanke. Fenomenalne Norvežanke. Daleko najbolja ekipa turnira. Odlično su se Larissa, koja je zabila i gol za vodstvo u 33. minuti, i djevojke držale do početka drugog dijela, no potom je do izražaja došla razlika u brojnim segmentima.
– Mislim da je glavni razlog pada u drugom dijelu bila naša nesigurnost i srljanje u napadu, odnosno, podosta tehničkih pogrešaka koje reprezentacija poput Norveške zna jako dobro naplatiti i okrenuti u svoju korist. Znale smo da su brze, no kažem, kad protiv njih pogriješiš tri-četiri puta u napadu, pa promašuješ zicer, ni ne okreneš se, a na semaforu stoji već pet golova razlike za njih. Odlična reprezentacija kojoj na ovom turniru nije bilo ravne.
„Dobile nadimak nakon šoka protiv Nizozemske“
Protiv Njemačke lovilo se polufinale i ulovilo (23:20), no tamo su Francuskinje bile premoćne, pogotovo u prvom dijelu. Čekao ih je meč za broncu, za prvu medalju Hrvatske na velikim natjecanjima. Čekala ih je Danska, domaćin prvenstva, ekipa koja je sanjala zlato, u najmanju ruku odličje, no tog cilja koštala ih je bahatost.
– Kad smo čule izjavu njihovog izbornika kako imamo minimalnu šansu pobijediti ih, reagirale smo onako kako bi vjerojatno svaki Hrvat reagirao – dalo nam je dodatni impuls. Sama sam bila na media callu s novinarima iz Hrvatske i Danske kad sam prvi put čula tu izjavu. Rekla sam tada, a ponavljam i sada, da nema boljeg osjećaja od toga da te se otpiše u startu – tad je samo i isključivo na tebi da pokažeš svoje znanje i ono što možeš, a u situacijama kad igraš protiv takvog protivnika, rezultat dođe sam po sebi.
Osvajanjem bronce šokirale su čitavu rukometnu Europu. Zato su sasvim zasluženo dobile nadimak – „Kraljice šoka“.
– Nadimak smo dobile od ljudi koji su vodili društvene mreže Europskog prvenstva nakon utakmice s Nizozemskom, prvenstveno zato što su mišljenja bila takva da smo Mađarsku iznenadile, ali to je bila prva utakmica i događa se, dok je utakmica protiv Nizozemske zaista sve šokirala.
„Nadam se pobjedi u Koprivnici“
Kraljice šoka ujedno su postale i Kraljice Šokija (nadimak izbornika). Šoštarić je bio svjestan kakve igračice vodi u Dansku, budući da pola te ekipe on trenira u Lokomotivi, klubu koji, nažalost, nije profesionalan po novčanim primanjima, što apsolutno zaslužuje biti, pogotovo nakon fenomenalnih europskih rezultata prošlih godina. Time je uspjeh na Euru još veći, jer su slavile nad igračicama koje ne samo da žive od rukometa, nego i uživaju zarađujući velike novce. Mnoge Lokosice nadaju se budućem odlasku iz kluba kako bi si i one mogle priuštiti barem djelić tog uživanja. No, prvo fakultetske obveze koje, usput rečeno, Larissa odrađuje bez ikakvih problema…
– Dobivala sam svakakve ponude nakon, ali i za vrijeme Eura. Reći da trenutno nešto planiram, nakon 2020. godine u kojoj sam shvatila da ne možeš baš puno planirati, bilo bi, u neku ruku, naivno. S obzirom na to da nakon završetka fakulteta kao magistar psihologije moram odraditi još godinu radnog staža, volim reći kako su mi sve opcije otvorene. Bilo da se radi o odlasku u profesionalizam ili nastavljanju igranja za Lokomotivu i odrađivanju staža.
Jedini ženski profesionalni klub u Hrvatskoj je Podravka Vegeta, no Koprivničanke posljednjih sezona vode veliku borbu s Lokosicama. Kao i ove…
– Nama je svake godine cilj i želja što se bolje nadmetati protiv Podravke i pokazati da smo zaista dobra ekipa koja, s obzirom na sve realne čimbenike, vrlo dobro parira skupini profesionalki iz Koprivnice. U Zagrebu smo pokazale da možemo dobro igrati s njima, a u Koprivnici se nadam da možemo i uzeti tu dugo priželjkivanu pobjedu!
„Vjerujem da možemo otići do samoga kraja u Europi“
Prije desetak dana glatko su prošle u četvrtfinale Europskoga kupa, donedavnog Challenge Cupa, natjecanja koje izuzetno vole. U posljednje četiri sezone čak su tri puta ostvarile plasman među četiri najbolje, a 2017. godine otišle su do samoga kraja i osvojile ga. U veljači ih čekaju dva četvrtfinalna susreta protiv praške Slavije. Čini se, dobar ždrijeb.
– Je. Pogotovo stoga što smo uspjeli dogovoriti dvije utakmice u Zagrebu, što znatno povećava razinu sigurnosti s obzirom na čitavu „korona situaciju“ zbog čega ne moramo putovati. Mislim da je kvaliteta na našoj strani i vjerujem kako ćemo to i pokazati – optimistična je Larissa te nadodaje kako se tu neće zaustaviti.
– Vjerujem da možemo otići do samoga kraja. I 2018. godine bile smo vrlo blizu, samo što nismo imale sreće u polufinalu protiv Gran Canarije. Ako prođemo Slaviju, vjerujem da ćemo se opet susreti sa Španjolkama u polufinalu i ovaj puta nema dvojbe – vrijeme je da im vratimo za ispadanje od prije tri godine!
Svi ovi uspjesi ne bi bili mogući bez toliko hvaljenog trenera Nenada Šoštarića.
– Stručnjak je to s kojim surađujem već pet godina, s kojim sam rasla, kako u klubu, tako i u reprezentaciji. Veliki trener koji ima svoju viziju rukometa, i gdje god radi, uspijeva ju provesti. Jedan od boljih trenera u smislu znanja rukometa s kojim sam imala prilike raditi.
Imena koja ćemo zapamtiti dok je god hrvatskog ženskog rukometa
Nismo niti bili svjesni kakve rukometašice imamo u granicama Lijepe naše. Mnogi se još prisjećaju sjajne hrvatske generacije iz 1990-ih koju su predvodile Snježana Petika (pomoćnica Nenada Šoštarića u reprezentaciji), Vlatka Mihoci, Klaudija Bubalo i ostale vrsne rukometašice. Njihove uspjehe, koji su uvijek ostali pomalo nedorečeni, nadmašile su blizanke Kalaus i Posavec, vođa Ćamila Mićijević, kapetanica i najdugovječnija reprezentativka Katarina Ježić, njezina „pozicijska partnerica“ i najbolja pivotkinja EP-a, Ana Debelić, jedna od najboljih vratarki Eura i najbolja hrvatska rukometašica u 2020. godini, bravurozna Tea Pijević. Imena su to, naravno uz preostala koja je Šoštarić vodio u Dansku, koja ćemo zapamtiti dok postoji hrvatski ženski rukomet, jer je ta generacija Lijepoj našoj donijela prvu, povijesnu medalju na velikim natjecanjima, nakon tri desetljeća postojanja. Krajem ove godine novo je natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, na kojem Hrvatska nije igrala punih deset godina, te na kojem će pokušati, poslije Europe, šokirati i svijet. Nadamo se, s mnogo većom publikom nego prošlog mjeseca. I naravno, uz prijenos na jednoj od vodećih televizijskih postaja… Pa, neka svi uživamo u predstavama Kraljica šoka.
