Na ime “Dragutin Šurbek” u stolnoteniskom svijetu ustane se i stoji mirno. Možda malo hiperboliziramo, no ovo ime u starijih pratitelja hrvatskog sporta i svjetskog stolnog tenisa budi posebne emocije. Ponajveći hrvatski sportaš u povijesti, ali i ponajveći stolnotenisač svih vremena. Čovjek pred čijim su forhend topspinom drhtali Kinezi u čak tri desetljeća (60-e, 70-e i 80-e). Dvostruki svjetski prvak, peterostruki europski prvak. Osvajač mnogih medalja i priznanja. Peterostruki dobitnik nagrade Sportskih novosti za sportaša godine, čime je i 41 godinu nakon posljednje nagrade još uvijek rekorder (dijeli prvo mjesto s Ivaniševićem i Kostelićem)! No, prije svega, veliki radnik. Da nije bio “krtica” kakav je bio, svih gore navedenih ostvaraja ne bi bilo…
A s kime popričati o velikom Dragutinu Šurbeku nego s njegovim sinom, također Dragutinom, u krugu prijatelja poznatim kao Dado. Šurbek Junior izbornik je ženske reprezentacije koja je u veljači napravila veliki podvig ušavši u osminu finala Svjetskog prvenstva u korejskom Busanu. Na tom je putu ostvarila pravu senzaciju razmontiravši moćnu Francusku s 3-0, kasnije osvajačice svjetske bronce.
Prije nego se prisjetimo kakav je stolnoteniski majstor bio njegov otac, red je da porazgovaramo o nedavno završenoj svjetskoj smotri…
Prošlo je dva tjedna od završetka Svjetskog prvenstva u Busanu. Jesu li se slegli dojmovi nakon najuspješnije svjetske smotre za hrvatsku žensku reprezentaciju u 14 godina?
– Dojmovi su se slegli i naravno sezona ide dalje. Moram reći da se nije iskreno očekivao ovakav rezultat s obzirom na to da smo došli, kako se kaže, kao “autsajderi”. Drago mi je što sam dio ove priče i što sam, vjerujem, došao u pravom trenutku kao izbornik.
Kakva su bila rezultatska očekivanja uoči SP-a, budući da je Hrvatska najslabije plasirana reprezentacija na svjetskoj ljestvici od svih selekcija u našoj skupini (Francuska, Egipat, Češka, Ukrajina)?
– Uvijek treba ići stepenicu po stepenicu. Naime, veliki je korak prvo bio što smo otišli na SP. Vidjevši skupinu, znali smo da je Francuska jača reprezentacija od nas kao što je pokazala i na Europskom prvenstvu osvojivši treće mjesto. Isto tako, Egipat je nešto jača ekipa od nas, jer ima dvije igračice među 30 na svijetu, ali naravno da smo pretpostavljali da se da s njima igrati jer je to ipak Svjetsko prvenstvo gdje se događaju i iznenađenja. Što se tiče Češke i Ukrajine, iskreno, jača smo ekipa od Ukrajine u ovom sastavu u kojem je bila (bez prve igračice Pesotske), a s Češkom smo egal ekipa.
Unatoč ulozi svojevrsnog autsajdera, zauzeto je treće mjesto u grupi, i to nakon veličanstvene pobjede od 3-0 nad Francuskom, reprezentacijom koja je kasnije osvojila svjetsku broncu. Je li bilo velikog slavlja nakon pobjede? Jesu li djevojke bile uopće svjesne što su napravile?
– Naravno da se ovako nešto nije očekivalo, baš pobijediti Francusku 3:0. Hana Arapović je na vrhunskoj razini odigrala meč života protiv Pavade koju je pobijedila 3:0. Mislim da to Francuzi nisu baš očekivali i da su nakon toga meča bili uzdrmani, u šoku, što se i pokazalo u drugome meču koji je odigrala Lea Rakovac protiv Jin Nan Yuan. Lea je iznenađujuće dobro započela meč i tako nastavila jako dobru igru protiv Francuske. Moram reći da je ta Francuskinja prije mjesec dana osvojila Top 16 Europe. Lea je igrala na zavidnoj razini.
Što se tiče trećeg meča, tu je naša najiskusnija igračica Mateja Jeger Majstorović odigrala smiren i staložen meč, što je pokazala nakon izgubljenog prvog seta. Treba reći da se Mateja tjedan dana prije SP-a ozlijedila, ali ju to nije sputavalo da dokrajčimo Francuskinje i tako pobijedimo s 3:0.
Uz sjajne Leu Rakovac i Mateju Jeger, igračica kojoj se nerijetko prognozira velika budućnost je Hana Arapović. Hana je na SP-u odigrala osam mečeva, upisavši šest pobjeda i izgubivši samo od Egipćanke Gode (ITTF W – 30.) i Japanke Harimoto (ITTF W – 15.). Primjerice, 32. na svijetu, Francuskinju Pavade ostavila je bez osvojenog seta. Kakvu Vi budućnost prognozirate mladoj Hani? Gdje joj je granica?
– U ovom je trenutku teško reći. Imali smo jako puno kadetskih i juniorskih igračica koje nisu baš ostvarile velike rezultate među seniorkama. Hanina je prednost u tome što je u organiziranom sistemu “obiteljski projekt” u kojem njezin tata vodi veliku brigu o njoj. Jednog dana je vidim u vrhu europskog stolnog tenisa. Naravno, i dalje treba trenirati i raditi.
‘Nemamo uvjete za trening…’
Kako komentirate igre Lee Rakovac, djevojke koja se na čak četiri godine ostavila profesionalnog stolnog tenisa?
– Drago mi je radi nje, a naravno i radi ekipe da se vratila u stolni tenis jer ima kvalitetu i jako velik talenat. Na njezin povratak je dosta utjecao Savez i bio u razgovoru s njom. I dalje treba trenirati i raditi na kondiciji jer je težak povratak nakon četiri godine u koje se promijenio stolni tenis od stolova, loptica itd… Lea je bila odlična kadetkinja i juniorka te na pragu ulaska među 100 na svijetu, ali je, nažalost, u tom trenutku prestala igrati.
Najiskusnija, Mateja Jeger Majstorović, pokazala je u nekim mečevima, pogotovo protiv Francuskinje Lutz, zašto je svojedobno bila jedan od najvećih kadetskih talenata Europe i među 100 na svijetu u seniorskoj konkurenciji. Kako komentirate njene igre u Busanu?
– Da. Jeger je uz težu ozljedu pokazala da ima kvalitetu. Prvo je protiv Češke u trećemu meču izvukla drugi set u kojem je gubila 4-10. Ostala je pribrana i smirena te pokazala kvalitetu. Isto tako, protiv Francuske nakon 2-0 za nas teško je bilo igrati treći meč koji nam je značio puno jer je moglo doći do preokreta. Prvi set je izgubila 3-11 i, iskreno, malo sam se pribojavao. Međutim, uz svoju borbu i uz energiju ekipe okrenula je meč i pobijedila s 3-1.
Nije puno nedostajalo da izborite izravan plasman u osminu finala SP-a. U tom bi vas slučaju dočekao Portugal, umjesto jačeg Japana. Portugalska reprezentacija u svojim redovima ima dvije od tri igračice iz Kine. Kako gledate na taj trend naturaliziranih Kineskinja u raznim reprezentacijama i hoće li toga biti sve više u ženskom stolnom tenisu? Vjerojatno ćete se složiti da je time još i veći uspjeh naše reprezentacije koja se sastoji od tri Hrvatice…
– Niti jedna reprezentacija sa sigurnošću, osim Rumunjske koja nema niti jednu Kineskinju, ne može sa sigurnošću reći da nas može pobijediti. Čak pet reprezentacija sa SP-a ima kineske igračice. S Portugalom smo imali ekipni meč na Europskom prvenstvu gdje smo izgubili 1-3, ali smatram, da smo ih kojim slučajem izvukli na SP-u, s ovakvom igrom cura i postavom mislim da bismo im pružili jako veliki otpor. Što se tiče meča s Egiptom, znali smo da će biti težak meč, ali mislim da je bilo prekratko razdoblje između meča s Francuskom i Egiptom s kojim smo igrali u deset sati ujutro, što je bilo po srednjoeuropskom vremenu u dva ujutro. Da je Hanin meč prevagnuo na našu stranu, a bila je šansa, cjelokupni meč bi išao u peti susret.
Vidite li sebe još dugo na klupi ženske reprezentacije? Koji su planovi za dalje?
– Iskreno, o tome i ne razmišljam previše. Naravno da bih volio što duže biti izbornik reprezentacije, ali idemo godinu po godinu. Cilj mi je ostati do Europskog ekipnog prvenstva 2025. godine u Zadru gdje je cilj četvrtfinale. Cure imaju jako velik potencijal kao ekipa, ali se naravno treba i dalje trenirati. Nažalost, nemamo određene uvjete za trening, od toga da kao reprezentacija nemamo dvoranu gdje bismo se mogli što češće okupljati i zajedno trenirati. Smatram da bi trener trebao biti profesionalac te usredotočen samo na napredak reprezentacije.
‘Jedan je od trojice sportaša s nagradom AVNOJ-a’
Nosite ime najvećeg hrvatskog stolnotenisača ikada, dvostrukog svjetskog prvaka, oca Dragutina. Kako Vam je bilo probijati se u stolnoteniski svijet sa svjetski poznatim imenom? Je li postojao određeni pritisak da morate očevim stopama?
– U mlađim danima nisam ni bio svjestan koliko je velik kao igrač i čovjek bio moj otac. Naravno, s godinama sazrijevanja sam to shvatio i svojedobno sam osjećao mali pritisak jer, znate kako to ide, da vas uspoređuju s ocem. Mislim da sam kao igrač bio potencijal za puno veće rezultate, ali nisam imao uvjete kako bi se to moglo i pokazati.
Usprkos tomu što je otac poveći dio medalja s najvećih natjecanja osvojio prije Vašeg rođenja, sjećate li se nekih uspjeha? Poput svjetskog zlata u Tokiju 1983. ili europskog zlata u Moskvi 1984.?
– Inače me ljudi koji me znaju zovu “hodajuća enciklopedija” što se tiče povijesti, ha-ha. Bio sam dijete i pratio mečeve oca. Te 1983. godine Kinezi su osvojili sve titule osim finala parova gdje su Zoran Kalinić i moj otac pobijedili Jiang Jialianga i Xie Saikea 22-20 u petom setu. Osim što je bio dvostruki svjetski prvak, bio je još pet puta prvak Europe. Dobitnik najveće nagrade AVNOJ-a u Jugoslaviji, što su još samo dvojica sportaša uz njega dobili. Takav sportaš i legenda s takvom karizmom je odavnih dana trebala dobiti ulicu u gradu Zagrebu.
Jeste se možda imali priliku kao dječak upoznati s legendarnim Antunom Stipančićem? Je li bilo obiteljskih druženja na relaciji obitelj Šurbek – obitelj Stipančić?
– Godina 1990. i 1991. mi je bio trener, tako da sam imao i više od samog upoznavanja. Bila mi je velika čast što sam mogao jako puno od njega naučiti. Na kraju krajeva moja majka je njegovom sinu bila kuma.
Ako se ne varam, kasnije ste i zaigrali s ocem. Postoji li neka anegdota koja Vam se posebno utisnula u sjećanje na pokojnog oca, a da je vezana uz stolni tenis? Može biti i iz vremena kad ste bili dijete…
– Godine 1994. na prvenstvu Europe u Birminghamu zaigrali smo za istu ekipu. To je bilo očevo posljednje (imao je 48 godina), a moje prvo (17 godina) europsko prventsvo. Bilo je primjera da su otac i sin u ulozi trener – igrač, ali nikad se nije dogodilo da su nastupili za istu ekipu.
Što se tiče anegdote, nije baš stolnoteniska, ali je bilo simpatično kada je jednom prilikom došao na granicu. Carinica mu je naredila da otvori prtljažnik. Kad je ugledala puno reketa i loptica, rekla mu je “uuu, pa gospodine vi imate više reketa i loptica nego naš proslavljeni as Dragutin Šurbek”.