Ljetne olimpijske igre u Tokiju, 32. po redu modernog doba, došle su svome kraju. Svečanom ceremonijom zatvaranja na Olimpijskom stadionu u japanskoj prijestolnici domaćini su nam se lijepo zahvalili famoznim „arigatom”, a niti nama ne preostaje ništa drugo kazati nego – hvala. Ovih 17 dana, koliko je gorio olimpijski plamen, ostat će nam u lijepom sjećanju, pogotovo jer se hrvatska delegacija iz Tokija vraća s osam medalja, što nam je druga najbolja berba medalja na nekim OI od osamostaljenja (jedino smo u Riju osvojili više – deset). Puno ćemo lijepih slika pamtiti iz Tokija, a na nama je da ih ovdje spomenemo. Da se ne zaborave…
1. Obojica dobivamo zlato?
Nekada smo jedva čekali atletska natjecanja u ženskom skoku u vis, naravno, zbog jedne od najvećih hrvatskih sportašica u povijesti, Blanke Vlašić, a danas nam preostaje uživati u nekim drugim velikanima ove discipline. Fokus nam je otišao sa ženskog na muški skok u vis, gdje je posljednjih pet-šest godina vladar skakač iz Katara, Mutaz Essa Barshim. Glasio je za najvećeg favorita za olimpijsko zlato, jedino koje mu nedostaje u bogatoj zbirci medalja, a onda se u čitavu priču upetljao jedan Talijan, Gianmarco Tamberi. U kvalifikacijama je Talijan imao jedno rušenje na 2.28 m, no u finalu je bio besprijekoran. Do 2.37 m obojica su preskakali letvicu iz prvog pokušaja, sve dok nisu sami ostali u natjecanju. Tada im je prišao sudac i rekao: „Obojica možete uzeti zlato!”. Dvojbe više nije bilo, tada smo gledali najsrdačniji zagrljaj dva sportaša iz različitih zemalja na ovim Igrama. Makar ostaje mali žal što nije srušen olimpijski rekord koji iznosi 2.39 m, a datira iz Atlante 1996. godine (Charles Austin)…
2. „Psihičke poteškoće” najveće gimnastičarke ikada
Do dolaska u Tokio imala je četiri olimpijska zlata i jednu olimpijsku broncu, sve osvojeno u Riju prije pet godina kada je imala tek 19 godina. Da ne spominjemo još 25 svjetskih medalja (19 zlata, tri srebra i tri bronce). S 24 navršene godine najveća je gimnastičarka svih vremena, bok uz bok Larise Latinjine, danas 86-godišnje gospođe koja je „harala” svjetskom gimnastikom u drugoj polovici 1950-ih i prvoj polovici 1960-ih. Simone Biles u Tokiju je osjećala pritisak kao „da joj je čitavi svijet na ramenima”. Vratila se 142 cm visoka Simone u svoj Columbus u Ohiju sa srebrom i broncom, no nije to ni blizu učinak kakav se očekivao od ove Amerikanke, a on je u mnogim prognozama glasio – pet zlata. Od čak pet disciplina je odustala, a kao glavni razlog navela je „psihičke probleme”. Nije lako biti najveća svih vremena…
3. Griffith Joyner otišla u olimpijsku povijest
Sva pozornost bila je usmjerena na Shelly-Ann Fraser-Pryce, Jamajčanku koja je s ogromnom lakoćom prošla kroz kvalifikacije i polufinale na 100 metara. Većina je očekivala kako će Shelly-Ann vratiti olimpijsko zlato u ovoj disciplini na svoje vitrine, no onda se ukazala ona. Opet ona! Elaine Thompson-Herah ubacila je u višu brzinu te stigla do novog olimpijskog zlata, ovaj put s olimpijskim rekordom od 10.61 s! Stotinku je to brže od legendarne Amerikanke i najbrže žene ikada, Florence Griffith Joyner pored čijeg će se imena pisati još samo svjetski rekord koji iznosi i dan-danas nestvarnih 10.49 s. Tko zna, možda Elaine u nogama ima i to…
4. S taekwondoom je sve krenulo
Trećeg dana Olimpijskih igara u Tokiju, Hrvatska je dobila prvu osvajačicu zlatne medalje. Mlada Kninjanka, Matea Jelić sve nas je obradovala suverenim prolaskom u finale, a onda i ultra-napetim mečom protiv Britanke, Lauren Williams koju je svladala 25:22. Prva je to zlatna medalja za hrvatski taekwondo u povijesti olimpijskih igara, a kad se samo sjetimo kakve smo samo izvrsne taekwondoašice imali tijekom povijesti: Natašu Vezmar, sestre Zaninović, Martinu Zubčić, Sandru Šarić,… Matea Jelić upisala se zlatnim slovima, kako joj i priliči, u povijest hrvatskog taekwondoa. Fenomenalan dan upotpunio je Toni Kanaet broncom u kategoriji do 80 kilograma. Tada je krenula berba medalja za hrvatske sportaše u Tokiju…
5. Najveći dan hrvatskog olimpizma
Nezahvalno je prognozirati bilo čije rezultate uoči velikih natjecanja, no zlato najboljeg svjetskog para u tenisu, Nikole Mektića i Mate Pavića, činilo nam se kao „zicer”. Slično kao i zlato Sinkovića u dvojcu bez kormilara. Nikola i Mate bez većih problema „doputovali” su do finala, a tamo je čekao još jedan hrvatski par – „kumovi” kojima „kemija” nije oslabila, Marin Čilić i Ivan Dodig. Zlato i srebro u tenisu nismo mogli sanjati niti u najljepšim snovima. Do Tokija tijekom povijesti osvojili smo tri teniske bronce (Ivanišević 1992., Ivanišević / Prpić 1992. i Ančić / Ljubičić 2004.). Uz brončano odličje Damira Martina osvojeno ranije tog 30. srpnja, taj je dan ušao u anale hrvatskog olimpizma kao jedini u kojem je Hrvatska osvojila tri olimpijske medalje!
6. Veslači ponovno oduševili
Damir Martin u Tokio je stigao spreman kao i u Rio 2016. godine. U posljednjih pet godina prošao je kalvariju s ozljedama i formom, no oscilacije su, očito, iza njega. Prvi je od hrvatskih sportaša nastupio na ovim Igrama, sigurno osiguravši prolazak u četvrtfinale samca. Nije bilo nikakvih problema za ovog dečka iz Vukovara koji je u Riju izgubio zlato za pet tisućinki, barem kako nam je rečeno, a vjerujemo li u te priče, to je neki drugi „par rukava”. Veliki dio finalne utrke činilo se kao da Damir neće opet do medalje, a onda je izvukao snagu iz posljednjeg atoma te nadoknadio dvije sekunde zaostatka u posljednjih 300 metara za najvećim favoritom za zlato – Dancem, Nielsenom. Danac je tako ostao bez odličja, a Damir je uzeo svoje treće olimpijsko, nakon srebra u četvercu u Londonu 2012. i spomenutog srebra u Riju u samcu 2016. godine. Očekivano fantastični bili su i Martin i Valent Sinković „pomevši” konkurenciju u dvojcu bez kormilara te tako stigavši do drugog olimpijskog zlata. Nema im premca niti u jednoj disciplini…
7. Klinci-pobjednici
Skateboarding je imao svoj veličanstveni debi na olimpijskim igrama. Postoji dosta protivnika te ideje da ovaj sport uđe u redoviti olimpijski program, ponajviše zbog toga što je zastupljen u američkoj inačici olimpijskih igara za ekstremne sportove zvane X Games. Međutim, da skateboarding nije došao u Tokio, ne bismo imali nekoliko srušenih rekorda, poput onog za najmlađe članove olimpijskog postolja. U disciplini street event za djevojke, osvajačice medalje imale su zajedno – 42 godine! Momiji Nishiya, Rayssa Leal i Funa Nakayama ispisale su povijest olimpizma, a pobjednica Nishiya ima tek 13 godina, koliko i srebrna Leal. „Klinceze” koje su oduševile svijet.
8. Nepobjedivi Warholm u jednom od najboljih atletskih natjecanja u povijesti
Utrka na 400 m prepone uvijek biva zapostavljena i u sjeni nekih više praćenih atletskih disciplina. To bi se vrlo brzo moglo promijeniti budući da u ovoj disciplini trenutno vlada jedan od najboljih atletičara današnjice, nevjerojatni Norvežanin, Karsten Warholm, koji je u Tokiju srušio svoj svjetski rekord za čak 76 stotinki (45.94 s)! Koliko god ta činjenica zvuči fascinantno, još je fascinantnije da su svi trkači koji su završili na postolju ostvarili Top 4 rezultat ikada u ovoj disciplini! Drugoplasirani Amerikanac, Rai Benjamin, trčao je 46.17 s, što je 53 stotinke brže od srušenog svjetskog rekorda Warholma, a trećeplasirani Brazilac, Alison dos Santos, bio je na 46.72 s, što je, recimo, šest stotinki brže od najbržeg rezultata Kevina Younga, velikog Amerikanca koji je držao svjetski rekord u svom vlasništvu gotovo 29 godina, sve do pojave Karstena Warholma. Na pamet nam padaju tri najveća atletska natjecanja u povijesti – muški skok u dalj 1991. na SP-u, muško bacanje kugle 2019. na SP-u i muška utrka na 400 m prepone na OI u Tokiju. Slažete li se?
9. Zlatna sam! Ili ne…
Annemiek van Vleuten nizozemska je 38-godišnja biciklistica koja je sve svoje najveće medalje osvojila poslije 30. godine života. Dokaz da nikad nije kasno. Međutim, Annemiek je malo zakasnila za prvoplasiranom u cestovnoj utrci. Ono što će se pamtiti je njezin usklik oduševljenja i veliko slavlje prilikom ulaska u cilj jer je (ne)sretna Nizozemka mislila da je prva prošla ciljnu ravninu. Ono što je malo kasnije shvatila je to da je minutu i 15 sekundi prije nje isto to napravila Austrijanka, Anna Kiesenhofer. Nizozemka je bila ljuta, donekle i opravdano, budući da natjecateljice nisu obavještene od strane organizatora da im je Kiesenhofer pobjegla. Dok su one vodile svoju utrku, Austrijanka je „grabila” prema najvećem uspjehu u svojoj karijeri.
10. Uspješnija od 168 zemalja
Mnogima je, najprije, san uopće nastupiti na olimpijskim igrama. Nekima je osvojiti medalju, onim ambicioznijima i zlato. No, neki ciljaju puno više, poput Australke, Emme McKeon koja je u Tokiju osvojila, ni više, ni manje, nego – sedam medalja! Da prevedemo, manje medalja od nje na ovim Igrama osvojilo je 168 zemalja! U svoj prekrasan Wollongong u New South Walesu vraća se s četiri zlata (50 m slobodno, 100 m slobodno, 4 x 100 m slobodno, 4 x 100 m mješovito) i tri bronce (100 m leptir, 4 x 200 m slobodno, 4 x 100 m mješovita štafeta) kao najuspješnija olimpijka na jednim Igrama. Sada je na broju od 11 olimpijskih medalja, a uz 17 svjetskih odličja, ovu 27-godišnju Australku možemo svrstati među najveće plivačice svih vremena.
