Pratite nas

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Rukomet

GLASALI STE Najveći hrvatski sportski uspjeh 2003.: Svjetsko zlato muške rukometne reprezentacije

Godina 2003.

Foto: Screenshot

Zamislite – nakon niza godina bez većih uspjeha dotaknete dno, a nekada ste bili olimpijski prvaci. A potom ponovno dođete do zvijezda. Baš bismo tako mogli nazvati ovu priču – “Od zvijezda do trnja i natrag”. Upravo su to doživjeli naši zlatni rukometaši, generacija 2003./04. No, u nastavku ćemo se posvetiti samo 2003. godini. Možda se narednoj posvetimo već u sljedećem prisjećanju…

Milkovića zamijenio njegov nekadašnji pomoćnik

Dakle, godinu ranije na Europskom prvenstvu u Švedskoj zahvatila nas je teška skupina s Francuskom, Njemačkom i SR Jugoslavijom. Izabranici Josipa Milkovića izuzetno su slabo otvorili turnir doživjevši katastrofu od naših istočnih susjeda s -12. Jedino su sa svjetskim prvacima, Francuzima, odigrali ravnopravno, no nedovoljno za iznenađenje. Hrvatska je bila jedna od tri ekipe bez osvojena boda, uz Izrael i Poljsku, ali na našu žalost, ove su reprezentacije imale nešto bolju gol-razliku u svojim skupinama.

Ovi rezultati opasno su narušili odnose u ekipi, Josip Milković morao je drugi put napustiti klupu muške reprezentacije. Milković je bio naš prvi izbornik, u razdoblju od 1990. do 1992. godine, a zanimljivo, naslijedio ga je čovjek koji mu je u tim prvim godinama naše rukometne reprezentacije bio pomoćnik – Lino Červar. “Mago di Umago” bio je itekako dobro poznat u rukometnim krugovima – sezonu ranije vodio je rukometaše Zagreba, u 80-ima je umaški Istraturist dovukao od pete do prve Jugo lige, a u 90-ima se proslavio u susjednoj nam Italiji. Ondje je značajno popularizirao rukomet, do te mjere da je s njihovom izabranom vrstom osvojio srebro na Mediteranskim igrama 1997. izgubivši u finalu upravo od Hrvatske, i to minimalnom razlikom. Ako je netko mogao barem djelomično vratiti sjaj u oči naših reprezentativaca, bio je to Lino.

Šola opet na ‘klackalici’

Njegovim dolaskom vladala je stara, negativna atmosfera. I dalje je bio prisutan jaz između starih i mladih, postojala su odvojena društva, neki međusobno nisu prozborili niti riječi. Sva sreća pa je ždrijeb bio milostiv pa nam dodijelio Češku u doigravanju za Svjetsko prvenstvo. Hrvati su izborili dvije uvjerljive pobjede i vizu za Portugal.

Bilo je tu novih dečki, nekoliko “senatora”, a jedini koji se mogao svrstati u obje skupine bio je Vlado Šola. Neko vrijeme nije bio pozivan u reprezentaciji, dobrim dijelom svojom odlukom jer nije htio proživljavati ono što je proživljavao ranije, primjerice, nepozivanje za veliko natjecanje u posljednji tren (Atlanta 1996.). I uoči Portugala bio je na “klackalici”, no uspio se nagovoriti, iako su četiri vratara bila u igri za SP. Na svoju sreću, “upao” je unutra, zajedno s Valterom Matoševićem i Marijom Kelentrićem.

Međutim, brzo se vratio osjećaj razočaranja jer ga je Červar poslao na tribinu u prvoj utakmici Mundijala protiv Argentine. No, povratak Šole na parket donio je sreću čitavoj hrvatskoj ekipi. Poraz od Argentinaca bio je svojevrsni deja-vu onog što se događalo godinu dana ranije. Ako ovom porazu, uz one iz Švedske, pribrojimo i poraz iz posljednje utakmice na SP-u 2001. protiv Ukrajine, bio nam je to peti uzastopni posrtaj na velikim natjecanjima. Bez “zaranjanja” u povijesne knjige, poprilično smo sigurni da nam se to nikad nije dogodilo.

Nešto je puklo…

Ono što je potom uslijedilo, toliko je puta opjevano. Katarza, nirvana, nazovite kako hoćete. Ali nešto se dogodilo unutar svlačionice što nikada nećemo saznati. Možda ne znaju niti sami rukometaši. Dobro, nije se to “nešto” dogodilo odmah poslije Argentine. Prijetio nam je debakl od Saudijske Arabije od koje smo gubili nakon prvih 30 minuta. E, tada je nešto “puklo”. Možda je Šola “pukao”. Naravno, ne u doslovnom smislu, ali njegovim ulaskom umjesto Matoševića protiv Saudijaca sve je krenulo na bolje.

Nakon Saudijske Arabije uslijedile su pobjede protiv Rusije, Francuske i Mađarske, golom u posljednjoj sekundi Metličića. Nevjerojatno, mučenje s egzotičnim ekipama, a potom svladavanje Rusa, Francuza i Mađara. Nacija se odjednom probudila. Neki su predosjećali da se stvara nešto veliko, a drugi su popratili nastupe igrača Line Červara samo iz znatiželje. S prve pozicije izboren je drugi krug gdje su čekali Egipat i Danska. Egipćani su aplsovirani s +6, a Danci razbijeni već u prvih 30 minuta. To je bilo vrijeme kada se Danska munjevito dizala rukometnom kartom svijeta. Godinu ranije na EP-u uzeli su broncu postavši prepoznatljivi po ultra-brzom rukometu. A Hrvatska ih dobije lakoćom. Sjetimo se – u prvom krugu “pali” su i Francuzi – aktualni svjetski prvaci. Dakle, spoznali su momci da mogu protiv svakoga…

Golužina utakmica života i Džombino finale

Polufinale protiv Španjolaca bilo je za anale, a krenulo je tako loše. Naši nisu imali ideje u organizaciji napada, puno problema stvarao je Enric Masip, ikona španjolskog rukometa i njihov kapetan. Na poluvremenu je bilo čak +5 za Španjolce, početkom drugog i +6. No, promjenom naše obrane iz 5-1 u 6-0 počeo se “topiti” zaostatak. Slavko Goluža upalio je “motore” i u nastavku odigrao najbolju utakmicu za Hrvatsku u svojoj karijeri. U posljednju minutu ušli smo s prednošću 26:24, no ne daju se ni ti Španjolci. Za produžetke zabija Iker Romero, i to Šoli kroz noge. U tim produžecima ozlijedio se Goluža, a glavnu “palicu” preuzeli su sjajni Džomba i Balić, osiguravši pobjedu 39:37 i prolazak u drugo finale Svjetskog prvenstva.

U finalu je čekala Njemačka s kojom smo tih godina stvorili veliko rivalstvo. Najveće pitanje bilo je kako svladati Henninga Fritza na vratima. Čak veće i od onoga kako zaustaviti Christiana Schwarzera na crti. No, i takvoj Njemačkoj utrpali smo 20 golova u prvih 30 minuta. Dobro, zabili su i oni nama dosta, 18. Mirza Džomba bio je nezaustavljiv to finale, zabivši osam pogodaka i pokrenuvši odvajanje od Nijemaca u posljednjim minutama.

Dakle, kako smo ono opisali ovu priču – “Od zvijezda to trnja i natrag”. No, taj put natrag trajao je u rekordno kratkom vremenu. Bio je to početak fame o “Kaubojima”…

Igrali su

  • Mario Kelentrić
  • Nikša Kaleb
  • Renato Sulić
  • Ivano Balić
  • Božidar Jović
  • Blaženko Lacković
  • Vedran Zrnić
  • Igor Vori
  • Davor Dominiković
  • Mirza Džomba
  • Vlado Šola
  • Tonči Valčić
  • Slavko Goluža
  • Valter Matošević
  • Denis Špoljarić
  • Petar Metličić

Izbornik: Lino Červar

Put do svjetskog zlata

Prvi krug

1. kolo: Argentina 29:30

2. kolo: Saudijska Arabija 25:18

3. kolo: Rusija 28:26

4. kolo: Francuska 23:22

5. kolo: Mađarska 30:29

Drugi krug

1. kolo: Egipat 29:23

2. kolo: Danska 33:27

Završnica

Polufinale: Španjolska 39:37 (nakon dva produžetka)

Finale: Njemačka 34:31

Vrijedne natuknice

– Mirza Džomba najbolje desno krilo

– Vlado Šola šesti vratar po broju obrana (78)

– Petar Metličić deseti najbolji strijelac (46)


Rezultati ankete (Najveći hrvatski sportski uspjeh 2003.)

1. Svjetsko zlato muške rukometne reprezentacije – 52%

2. Dva svjetska zlata Janice Kostelić, u kombinaciji i slalomu – 21%

3. Janica Kostelić osvojila drugi veliki Kristalni globus – 19%

4. Svjetsko zlato Ivice Kostelića u slalomu – 7%

5. Regionalni naslov košarkaša Zadra – 1%

Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)

1992. olimpijsko srebro muške košarkaške reprezentacije

1993. obrana naslova europskog prvaka rukometaša Zagreba

1994. svjetska bronca muške košarkaške reprezentacije

1995. svjetsko srebro muške rukometne reprezentacije

1996. olimpijsko zlato muške rukometne reprezentacije

1997. Iva Majoli pobjednica Roland Garrosa

1998. svjetska bronca muške nogometne reprezentacije

1999. Barbara Jelić najbolja odbojkašica svijeta

2000. olimpijsko zlato Nikolaja Pešalova

2001. Goran Ivanišević pobjednik Wimbledona

2002. tri olimpijska zlata i srebro Janice Kostelić

2003. svjetsko zlato muške rukometne reprezentacije

Ostavi komentar

Možda će vas zanimati

Rukomet

Na SP-u 2009. u Hrvatskoj, našu mušku rukometnu reprezentaciju posljednji smo put ispratili do svjetskog finala

Komentar

Igralo se četvrtfinale Europskog prvenstva, drugo u povijesti za Hrvatsku, prvo nakon EP-a u Engleskoj 1996.

Gimnastika

U glavni kineski grad stigao je bez velikih očekivanja. Velika želja bila mu je plasirati se u finale. Ispunio je i više od želje...