GLASALI STE Najveći hrvatski sportski uspjeh 2004.: Olimpijsko zlato muške rukometne reprezentacije

U to vrijeme bila je poznata ona: “Rukomet je sport koji svi igraju, a na kraju pobjeđuju – Hrvati”. Fascinantna je činjenica da je hrvatska muška rukometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu 2003. u Portugalu i Olimpijskim igrama 2004. u Ateni upisala čak 16 uzastopnih pobjeda, a jedini poraz došao je protiv Argentine… Dvaput su na ta dva turnira pokleknuli Rusi, Mađari, Španjolci, Nijemci (oba puta u finalu), jednom Francuzi, Danci, Islanđani. Hrvatska je harala rukometnim prostranstvima kao da sutra ne postoji.

Sažetak

Neponovljiva družina Ništa im nije smetalo Igrali su Put do olimpijskog zlata Pojedinačni uspjesi Rezultati ankete (Najveći hrvatski sportski uspjeh 2004.)Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)

Neponovljiva družina

Družina koju je Lino Červar imao pod svojom paskom jednostavno je – neponovljiva. Toliku količinu talenta i rukometnog znanja te opuštenosti, smisla za zafrkanciju, bit će nemoguće nadmašiti. Mali milijun anegdota postoji iz te generacije koja je vladala svjetskim rukometom 2003. i 2004. godine. Od proslave rođenja sina Valtera Matoševića na pripremama pred OI u Crikvenici (dečki su se toliko opustili uz koju pivu viška da su u hotel ušli legendarnom “gusjenicom”!), preko krađe, a čega drugoga, nego piva od dr. Božidara Fučkara iz hladnjaka s lijekovima, pa do šale na račun jadnog Drage Vukovića na dan otvaranja Olimpijskih igara. Tko mu je kriv što je bio najmlađi… Iz pera Nikše “Kine” Kaleba (za Sportske novosti):

… Šef parade drugog voda rukometne satnije, ministar obrane, Davor Dominiković, smislio je kako provjeriti spremnost Drage Vukovića. Zajedno s ostalima, dok je Drago spavao na ugodnih +38 u hladu, ekipa je pomaknula kazaljke s 15:00 na 16:50 sati i probudili ga vičući da kasni, da ‘Pipe’ (Irfan Smajlagić, op. a.) viče da mora požuriti na ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara… Drago skače kao vatrogasac, oblači se on, oblači ga ekipa, ne zna gdje su vrata od pospanosti, ni ne shvaća da ga se snima kamerama cijelo vrijeme. Istrčava Drago ispred zgrade u olimpijskom selu, asfalt gori, cvrčci padaju u nesvijest od vrućine, a Drago se okreće, gleda, nigdje nikoga, ništa mu nije jasno dok se s balkona nije prolomio pljesak za spremnost. Kamere su i dalje radile, ha-ha-ha…

Ništa im nije smetalo

Kaleb, kao i svi drugi, tog su ljeta radili čudesa u Ateni. Bio ih je pravi gušt gledati. Sjetimo se samo onog Nikšinog pogotka Grcima u četvrtfinalu u skoku i s varkom kao da će kroz vlastite noge, i to okrenut leđima od vratara… Nisu im smetali suludi termini, poput onog u trećem kolu skupine protiv Južne Koreje. Taj susret započeo je u 9:30 sati ujutro! Ništa im nije smetalo – niti grubi Slovenci u drugom kolu, niti -4 protiv branitelja naslova, Rusa, na poluvremenu u četvrtom kolu. Pa niti ti Nijemci u finalu koji su zaradili pet isključenja po dvije minute, a realno, zaslužili su barem nekoliko crvenih kartona. Strahovito jako ih je pogodio novi finalni poraz od jedne male Hrvatske, toliko da su u posljednjim sekundama, već kad je bilo jasno kome će oko vrata zasjati olimpijsko zlato, nesportski gurali Balića, podmetali nogu Dominikoviću, pa čak i srušili 53-godišnjeg Červara u naletu očaja. Nisu imali snage “Kaubojima” priznati korektno da su bolji, no to našim dečkima nije niti trebalo. Zaustavit ćemo se na onom podatku od 16 pobjeda na dva velika natjecanja u razmaku od godinu i pol. Zapamtite – dvije pobjede protiv Nijemaca…

Mirza Džomba i Ivano Balić odigrali su čudesan turnir. Džomba je još jednom pokazao da je stvoren za najveće utakmice (ukupno 17 golova u dva finalna sraza s Njemačkom, i to jednom Henningu Fritzu!), a što reći za Ivana? Pola godine ranije postao je prvi Hrvat s nagradom najboljeg rukometaša svijeta, dok je u Ateni potpuno opravdao taj čin. Pamti se njegova izvanredna predstava u polufinalu protiv Mađarske (devet golova), a novo priznanje došlo je u vidu nagrade za najkorisnijeg igrača i najboljeg srednjeg vanjskog turnira. Valja pohvaliti i Venija Loserta, jednog od rijetkih koji je u Ateni došao do drugog olimpijskog zlata. Vlado Šola ponovno je bio na visokoj razini, a Igor Vori doživio je malu nepravdu što nije pridružen Baliću i Džombi u idealnoj ekipi. Ipak su domaćini morali naći mjesta za 35-godišnjeg Christiana Schwarzera…

Od 2004. godine čekamo zlato s velikog natjecanja.