Pratite nas

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Nogomet

GLASALI STE Najveći hrvatski sportski uspjeh iz 2018. godine: Svjetsko srebro muške nogometne reprezentacije

Zajedništvo koje je počelo s 23 igrača + stručnim stožerom + popratnim društvom, u roku od mjesec dana preraslo je na cijeli svijet

Foto: Screenshot

Odakle započeti? O najvećem uspjehu u povijesti hrvatskog sporta dala bi se “Biblija” napisati, najnoviji zavjet. No, nema potrebe u ovom trenutku. Gotovo sve što je relevantno već je rečeno. U ovoj posveti srebrnim “Vatrenima” dotaknut ćemo se određenih detalja koji su nas, nogometne fanatike i zaljubljenike u hrvatsku reprezentaciju, obilježili do kraja života. Uz naglasak na jednu prekrasnu imenicu – zajedništvo.

Kalinić kao primjer drugima

Kako je Ivan Rakitić rekao jednom prilikom nakon završetka Svjetskog prvenstva u Rusiji, dolazak u finale ne bi bio moguć bez zajedništva. Nakon niza razočaranja na velikim natjecanjima uzrokovanih pehovima (EP-a 2008., 2012., 2016.) ili našom slabijom igrom u ključnim trenucima (SP-a 2006., 2014.), konačno nam se “otvorilo”. Iako nije izgledalo obećavajuće. Sjetimo se poraza od Brazila u Liverpoolu 0:2 nakon kojega nam je “bilo jasno” da do velikog rezultata niti u Rusiji neće doći. No, “Vatreni” su imali drugačije planove.

Nakon početne pobjede nad Nigerijom od 2:0, dogodio se incident koji je naoko poljuljkao zajedništvo unutar selekcije – Zlatko Dalić morao se zahvaliti Nikoli Kaliniću i otputiti ga natrag u Hrvatsku. Međutim, zajedništvo je potom bilo još jače nego ranije, budući da je to bilo nešto što je izbornik morao napraviti, sankcionirati bilo koga tko izlazi iz “kolosijeka” koji vodi prema uspjehu. Hrvatski vlak potom je bio još više neumoljiv. Vjerujte, da se Dalić nije odlučio za takav radikalan potez, Hrvatska ne bi bila doprvak svijeta, kao što ne bi bila brončana 20 godina ranije da Blažević nije “potjerao” Cvitanovića. Uz dužno poštovanje Nikoli i Igoru koji su sjajni nogometaši, a Kalinić je zabijao i neke izuzetno važne pogotke za reprezentaciju.

Očekivao se jedan LM10, a iskočio drugi

Na “iživljavanju” protiv Argentine vidjela se moć “Vatrenih” koja je bila godinama skrivena. Ne mislimo na moć kvalitete, nego na moć rezultata. Trebala nam je takva jedna pobjeda da pokažemo svijetu – “Pazite se Hrvatske!”. A nije mirisalo na dobro. Sjetite se samo onih prilika Aguera i Messija, kojeg su, usput rečeno, naši braniči i veznjaci, pod komandom njegovog tadašnjeg suigrača iz Barce, Ivana Rakitića, izvrsno limitirali. A onda se sve otvorilo onim zvjezdanim volejom Ante Rebića nakon neshvatljive greške Willyja Caballera. Netko bi rekao: “I ćorava koka ubode…”, ali presudna je bila Rebićeva odlučnost. Istog trena kada mu je argentinski vratar poslužio loptu kao na pladnju, znao je. Znao je što valja uraditi. Kada je “Albiceleste” bio na konopcima, Rakitić im je zadao posljednji udarac. Nokaut. Modrić je briljirao taj susret. Svijet je očekivao jednog LM-a 10, a dobio je drugog. Bolju, ažuriranu verziju, a dvije godine stariju. Paradoksalno, ali istinito.

I u utakmici s Islandom, koja naposljetku nije ni bila važna za nas, “Vatreni” su nas uspjeli baciti u euforiju. Točnije, Ivan Perišić golom u posljednjim minutama za pobjedu od 2:1. Bio je to prvi prolazak dalje Hrvatske na svjetskim prvenstvima nakon 20 godina. Pogled na ždrijeb sugerirao nam je da je četvrtfinale dohvatljivo. Protiv Danaca po prvi put na turniru osjetio se veliki pritisak u našoj ekipi. Slutili smo eventualnu reprizu osmine finala Eura iz 2016. godine. Crveno-bijeli protivnici zadavali su velike glavobolje “Vatrenima”, ali i navijačima. Praktički, od prve minute kada su zabili za vodstvo. Sreća i snalažljivi Mandžukić vratili su nas jako brzo u egal, 1:1, rezultat koji je na semaforu stajao od četvrte do 120. minute. A u posljednjim minutama drugog produžetka mogao je otići u našu korist…

‘Idemo ovo dobiti za Luku’

Kapetan Luka, blijed kao krpa, izvodi kazneni udarac kojeg je izborio Rebić, ali i on sam sjajnim proigravanjem. Puca nisko desno, Schmeichel “čita”, otac skače u VIP loži, dok Šuker u blizini gleda u nevjerici misleći: “Da sam ga ja opalio…”. Dvije generacije, ali ishod će naposljetku biti isti. Ne, nije se dogodio nikakav lob koji će ući u anale. Dogodila se najstresnija završnica u povijesti hrvatskog nogometa, a ulog nad glavama Modrića, Rakitića, Mandžukića i ostalih senatora ogroman: hoće li u mirovinu biti otpraćeni kao “gubitnici” koji su godinama lovili doseg “Ćirinih Vatrenih”, ili će se snovi nastaviti…

Dok su nam misli lutale tko će izvesti presudne jedanaesterce, dok je Rakitić motivirao suigrače s famoznim: “Idemo ovo dobiti za Luku!”, jedan čovjek spremao se za izlazak pred svjetla reflektora stadiona u Nižnjem Novgorodu, ali i čitavog svijeta. Istina, imao je već 33 godine iza sebe i sjajne sezone u Monacu s kojim je osvojio Ligue 1, igrao polufinale Lige prvaka i bio izabran za najboljeg vratara francuskog prvenstva. Još smo 2016., u susretu protiv Španjolske, shvatili koliko je miran kada su jedanaesterci u pitanju, no da će skinuti čak tri u nokaut susretu SP-a, to nismo mogli zamisliti niti u najljepšim snovima. Schmeichel je pokušavao držati korak sa Subašićem, ali ostao je “tek” na dva obranjena u toj “lutriji”. I njemu skidamo kapu, no Danijel nas je sve osvojio te stresne večeri koja je bila naročito stresna za Modrića koji se još jednom morao obračunati s Kasperom. Centimetri su ga dijelili da i drugi put obrani… “Raketa” je iskoristio ono što je morao dok je Dalić u rukama imao krunicu izbjegavajući pogled prema vratima. Kraj, euforija, delirij! U svim hrvatskim gradovima ljudi su se u sekundi stvorili na ulicama slaveći, paleći baklje, pjevajući iz automobila. Zajedništvo!

Deja vu

Očekivali smo novi okršaj s “Furijom” u četvrtfinalu, a dobili Rusiju. Nakon “katarze” s Dancima, sve je nakon toga bilo lakše podnijeti. Pa čak i kada je Fernandes u 115. minuti zabio za 2:2 i erupciju oduševljenja na krcatim tribinama Olimpijskog stadiona u Sočiju, prisutan je bio osjećaj da nam polufinale ne može izmaknuti iz ruku. Ponovno udarci s bijele točke, no ovoga puta Subašić nije morao intervenirati triput. Jednom je bilo sasvim dovoljno. Pomogli su mu precizni suigrači, kao i neprecizan Fernandes. Ovaj naturalizirani Rus u 20-ak minuta shvatio je svu čar nogometa: u jednom trenu si junak nacije, u drugom tragičar. Pred očima Putina… Deja vu, Rakitić ponovno zabija za prolazak dalje. Deja vu, Hrvati ponovno slave svoje heroje na ulicama.

Utakmica na koju se čekalo dva desetljeća. Englezi, strahovito motivirani i puni sebe (kao i inače), već su se vidjeli u finalu. “Football is coming home”, urlalo je na svim naslovnicama engleskih tiskovina umanjujući snagu Hrvatske, ali i preostale dvije reprezentacije u polufinalu, ne shvaćajući da su oni ta najslabija karika, što će se kasnije pokazati istinom. No, što jest, jest, krenuli su furiozno. Trippier na samom početku iz slobodnjaka pogađa za 1:0. Treći put krećemo s 0:1. Samo što je jedina razlika bila što protiv Danske i Rusije nismo bili tako blizu da se taj zaostatak poveća. Kane nas je mogao ostaviti svake nade, no na našu sreću, u jednoj situaciji promašuje praznu mrežu, to jest, pogađa vratnicu i Subašićevu nogu. A što reći za onu Vrsaljkovu intervenciju u produžetku? Šime je odigrao utakmicu života, a dalo se naslutiti da će to biti tako, budući da su mu Englezi svojim izjavama dali ogroman povod. Dišpet je proradio došavši do svog vrhunca u 68. minuti kada je strahovito dobro uposlio Perišića s desne strane koji “karate-kickom” zabija ispod nesretnog Pickforda, umalo odstranivši glavu s ramena Kyleu Walkeru.

Jordan Pickford ili ‘zašto ne valja biti zao’

Taj isti Perišić odigrao je, a moramo biti iskreni, ispodprosječnih sat vremena. Već smo ga vidjeli na klupi, a onda je eksplodirao zasluživši u svim hrvatskim novinama idućeg dana čistu desetku. Sjetite se, u 109. minuti on je bio pobjednik onog zračnog duela s Trippierom, a ostalo je povijest. Mandžukić je pobjegao Maguireu koji je u tim krucijalnim trenucima bio zauzet popravljanjem frizure, odvevši Hrvatsku “na vrata raja”, kako je komentator Drago Ćosić htio izustiti, no emocije su bile jače od svega. Ako se pitate zašto se ne isplati biti zao u životu, dovoljno Vam je da pogledate Marijev pogodak, odnosno, ono što se dogodilo nekoliko minuta ranije, na isteku prvog produžetka. Nakon sjajnog centaršuta Perišića s lijeve strane, Pickford nemilice udara “Super Marija” u koljeno prilikom duela. Uz to, Jordan je odlučio počastiti hrvatskog napadača sočnim psovkama dok je naš skorašnji heroj bolno ležao na travnjaku. Karma je zaje**na, još kad na vrata pokuca tako brzo. Karma is coming. Not football, lions.

Zajedništvo iz ekipe prelilo se na cijeli svijet

Nevezano uz to kako se odvilo svjetsko finale, ponos je bio neizmjeran. Čak se i britanski Telegraph udostojio napisati nakon polufinala kako je “Engleska pokleknula protiv čudesne sportske nacije sa samo 4,1 milijunom stanovnika.”. Zajedništvo je na dan finala bilo na čudesnoj razini. Čak su i okovi truloga kapitalizma popustili. Ljudi su dobivali slobodne dane ili barem skraćeno radno vrijeme, bilo da se radi o privatnim ili državnim poduzećima, a oni koji nisu bili te sreće davali su otkaze (poput autora ovog teksta) – sve za Hrvatsku, sve za “Vatrene”. Naposljetku je ta sreća koja nas je pratila zatvorila svoja vrata, prepustivši Francuzima da zabiju gol u gotovo svakoj iole boljoj prilici u kojoj su se našli. A nisu bili bolji, nikada to nećemo priznati. Dobrih sat vremena, Hrvatska im je priuštila lekciju kako se nogomet igra i kako ne pasti pod utjecaj jakog protivnika, pred cijelim svijetom.

Taj isti svijet tog je dana živio s Hrvatskom. Pristizali su videi podrške iz Južne Amerike, Azije, nekih afričkih zemalja. Klinci su se snimali u hrvatskim dresovima, iako vjerojatno nekoliko tjedana ranije nisu ni čuli ime “Croatia“. Ono zajedništvo koje je počelo s 23 igrača + stručnim stožerom + popratnim društvom, u roku od mjesec dana preraslo je na cijeli svijet. To je snaga nogometa. Taj isti nogomet podario nam je velikog Luku Modrića, koji je dobio nagradu za najboljeg igrača Mundijala, popularnu “Zlatnu loptu”. Bio je to golemi korak prema priznanju koje će dobiti u narednih nekoliko mjeseci. Ponosno smo mogli ustvrditi: “Imamo najboljeg nogometaša svijeta!”.

A što tek reći za doček dan poslije finala, 16. srpnja? Ništa. Jednostavno, ništa. Neka slike i uspomene govore…

Srebrni ‘Vatreni’

  • Dominik Livaković
  • Šime Vrsaljko
  • Ivan Strinić
  • Ivan Perišić
  • Vedran Ćorluka
  • Dejan Lovren
  • Ivan Rakitić
  • Mateo Kovačić
  • Andrej Kramarić
  • Luka Modrić
  • Marcelo Brozović
  • Lovre Kalinić
  • Tin Jedvaj
  • Filip Bradarić
  • Duje Ćaleta-Car
  • Mario Mandžukić
  • Ante Rebić
  • Milan Badelj
  • Marko Pjaca
  • Domagoj Vida
  • Josip Pivarić
  • Danijel Subašić
  • Nikola Kalinić

Izbornik: Zlatko Dalić

Put do finala

Grupna faza

  • 1. kolo: Nigerija 2:0 (Etebo – ag, Modrić)
  • 2. kolo: Argentina 3:0 (Rebić, Modrić, Rakitić)
  • 3. kolo: Island 2:1 (Badelj, Perišić)

Nokaut faza

  • Osmina finala: Danska 1:1 (Mandžukić), 3:2 – 11m (Kramarić, Modrić, Rakitić)
  • Četvrtfinale: Rusija 2:2 (Kramarić, Vida), 4:3 – 11m (Brozović, Modrić, Vida, Rakitić)
  • Polufinale: Engleska 2:1* (Perišić, Mandžukić)
  • Finale: Francuska 2:4 (Perišić, Mandžukić)

*nakon produžetaka

Priznanja

Luka Modrić – Zlatna lopta, izabran u idealnu momčad (po izboru FIFA-e i izboru navijača)


Rezultati ankete (Najveći hrvatski sportski uspjeh 2018.)

1. Svjetsko srebro muške nogometne reprezentacije – 68%

2. Luka Modrić najbolji nogometaš svijeta – 11%

3. Luka Modrić najbolji igrač Svjetskog nogometnog prvenstva – 9%

3. Svjetsko zlato Martina i Valenta Sinkovića u veslanju – 9%

5. Muška teniska reprezentacija osvojila Davis Cup – 3%

Najveći hrvatski sportski uspjesi po godinama od 1992. (Vaš izbor)

2018. svjetsko srebro muške nogometne reprezentacije

Ostavi komentar

Možda će vas zanimati

Nogomet

Nakon utakmice Hrvatske s Japanom u kojoj je Hrvatska prošla dalje nakon izvođenja jedanaesteraca, svi smo slavili Dominika Livakovića koji je obranio čak tri...

Sport

Gospođa Juratek vjerojatno je na pogrešan način protumačila riječi izbornika kojemu nije bila namjera omalovažavati drugi sport

Nogomet

Nakon tri odigrane utakmice, s ponosom možemo konstatirati kako niti jedan "Vatreni" dosad nije razočarao u Kataru

Nogomet

Raspisali su se svjetski mediji o njegovoj igri nakon Maroka, no sada su "eksplodirali"